Poezija na putu k Tebi©

bojim se tišine bijelih barki što klize nebom strah me je otvorenog prostora jer kad pogledam naglavce mogao bih pasti u tu prazninu ako popusti gravitacija i dolje prijeći u ništa krovovi zgrada vise duboko u nebo dimnjaci tvornički isto crkveni tornjevi otkucavaju sate plavetnilu nebeske ptice lete naopačke avioni u lupinzima gore prema zemlji katapultiraju padobrance onda stanem na nogama uspravno bijele tad barke izgledaju kao snjegovima obučeni višeslojni planinski vrhunci sa njih nam se Stvoritelj smiješi a kad se nebo zasivi pomislim: tko je smanjio sunce? više sunce ne grije zemlju progutala ga je ameba sunce je oko njeno što mutnim sjajem svijetli bojim se tišine kada se vine u visine i ostane tako visjeti bojim se ptica onako iz vica bolje je kad zagrmi oblaci strmi stušte se na zemlju zemlja se natopi zemlja se napila dugo je dugo pila dok se nije propila zemlja sja!

Baš kao na Divljem zapadu, ti i ja Gledamo se preko nišana Pogrešna ti perspektiva Pogledaj sa sviju strana Nisi mi ti ništa kriva Bila si mi dama bez mana Zašto onda pucamo jedno na drugo? Ti na me mecima od zaborava Ja tebe poezijom gušim Olakšaj si srce, srce Reci: što ti je na duši? Zašto šutiš, ludo mala? Jesi li sa Marsa pala? Sanjam tako noći svake Nešto kao kreativne stanke Sanjam da smo se pomirili Zašto se uopće ljutiš na me? Ti si prava kraljica drame Između nas sad je ogroman jaz Brodica tvoja ima predubok gaz Da bi plovila uz moju stjenovitu obalu Imam za te jednu riječ malu Vratih se jučer sa terena Ti si jedna obična- BENA Vraćat ću tako tebi svako toliko Na odbacivanje ja sam plako i viko Za portret tvoj upotrijebio sam tempere Bio sam uvjeren- amigos para siempre* A kad ono- slijepi metak Ispao sam obični bedak Obećao sam skoknuti do grada Reci gdje je naša družba sada Mislav, Filip, Antun, Ivan Od prijateljica tu je Irena Biti s

Tvoj pogled sakriva komadić raja On me progoni do moje najdublje dubine Vuče me svom snagom kroz sretnije snove Dopušta mi sukob u mojoj sivoj kori Moja siva kora još uvijek se tobom bori Upisali smo radost u dane prošloga ljeta Mislio sam- prijatelji, ali ti nisi ta teta Čije će mi prijateljstvo srce nositi na dlanu Nastupila je potpuna praznina na mentalnom ekranu U srži mojoj ljubičasta tjeskoba Damastom pokrivena teška grdoba Pod baldahinom nekad snovi mirni Osjeti moju naklonost, hajde ju dodirni Za malo slada ranjavaš si dušu Tamjanom kadiš obijeljenu crkvu Iz očiju cijediš sol, crninu i tmušu Čamotinja ime ti je sada Crkva je moj dom; tebi samo zgrada, Kuća od leda Mrzne ti dah Samoća te gleda U pepeo i prah Praviš odmak U ništavilo pomak Molit ću za tebe Ludice mala Vastoručni potpis: Branimir, Budala                                                        jednoj Martini

Zaljubljenost je kao ljepilo za muhe Zapinjemo samo tako, bezgranično Češemo se često, grizu nas buhe Hodamo kao rak, koracamo postranično Zašto je svako dijete tako ovisno Svatko ima svoje mjerilo pomično Na veze bezveze Skočimo odmah Na sofru, na meze Od stvarnosti odmak Trenutak odlaganja nagrade Stavljamo u trostruke zagrade Tako i tantra je premalo?! Iznenađen tako sam nemalo Bi li ti se dalo Zastati bar malo?  U te tamne noći Bi li htjela poći Otvoriti mi oči  Za dane lišene nepomoći?

jedan jesam ovdje sada prosijedi mi brkovi i brada jedan čovjek iznebuha mozak mi u glavi kuha trpim šutim spavam rijetko na otoku mome još fali Petko Indijanci kakadu kruna od perja jedem čokoladu od bukovog iverja jesam jedan sada ovdje jedva živ skoro groblje nisam trudan velik trbuh na lijevo oko malo gluh seks je precijenjen ja sam neoženjen on i ona ovdje i sada mlijeka puna kada neka je slatko mada je kratko nedužna zabava gubice labava iz drugoga kuta pet stotina puta za bračni čin ja sam pingvin ona je dupin tako se smije nemoj da te lupim bile su dvije sada sam sam po čitavi dan

Ja imam srce samo za jednu ženu Ja imam želudac samo jednog muškarca Moj mozak radi u samo jednoj glavi Noge moje me nose ovim jedinim svijetom Svijet je jedan premalen za samo jednog čovjeka On putuje njime samo jednom jedinom cestom U drugi svijet FOR ONE WOMAN I have a heart only for one woman I have a stomach of only one man My brain works in only one head My legs carry me through this one world The world is too small for only one man He travels through it only the one and only road To the next world

U mračnim hodnicima šeću svijetli ljudi Upališ svjetlo i sad svijetli ljudi svijetle svijetlim hodnicima Po tim sada svijetlim hodnicima rasprostranjenima po bolnicama putuju kao sa svojim mamicama svojim mamicama i taticama svijetli ljudi sa od suza mutnim očima svijetli ljudi sa svojim doktorima Putuju po svijetu ljudi sa doktorima Nose ih u svojim malim dozerima u džepovima ih nose svijetli ljudi nose oni svoje doktore Vade ih katkad iz dozera U svijetu je dugo trajala potjera za svijetlim ljudima: "Bježite vi suzni ljudi što dalje od nas Mi bojimo se svijetlih ljudi, vas Vi mogli biste nauditi nama i našima tatama i mamama" U međuvremenu se dogodila dogodila mala revolucija i sad ljudi bez suza u očima ne zavide svijetlim ljudima na suzama u mutnim noćima i vole ih tajno, beskrajno, trajno Nema više ljudi tamnih Svijet je nepovratno -posvijetlio