Poezija na putu k Tebi©

Zaspao sam noćas na ležaju od suza... Zanemari to- to je kuruza! Ništa više ne razumijem čekam malo da se umijem Pišem bolje no što umijem Dođe mi nekad da se ubijem da si prikratim muke Lete avioni, letu štuke Gadi mi se tvoje lice zbog prišteva i kljuke (nosa poput kljuna) Ne vrijediš mi ni pet kuna Bacam se u negativnost zbog operativne invazivnosti Po mozgu mi ruje i puštaju struje Misle da me time smiruju svježu energiju daruju Zašto me zanemaruju?! Svi vampiri koje hoću raskrinkati Svi oni roditelji koje treba cinkati za loše postupanje sa povjerenim im blagom trebam za smislom, za životnom snagom U sebi hodam, mrtvi slonova idem tragom U sebi razmišljam, nad sudbom si razmatram, život ne živim, samo gledam, promatram Uzimam zalet i zatrčavam se, no on je prekratak Padam u provaliju koju željah preskočiti Kako (pitam se) životu i Bogu doskočiti -kad si malen, neznatan Ništa ti, ništa, ne vrijediš Trošiš li se, ili pak štediš -sve ide k jarcu!

Pišem pjesmu kao prvi put živim, dišem, baš kao prvi put kad počeh disati samostalno Još uvijek zatvorenih očiju vidim slike DA, još snivam kao u početku svog života mirno, staloženo, bez grižnje savjesti Letim zrakom kao prvi put Dižem se, padam- slobodno, bez krila Vrtim u glavi svoju glazbu Ona ne izlazi van iz nje, intimna je Vjerujem da će sve biti dobro bit će svi dobri Nitko mi neće učiniti istinski nešto nažao nitko mi ne može ništa Može li se to nazvati Bogom? Ne znam- to dokučiti ne mogoh ni dan, danas Ja sam čovjek bez smjera, lutam Lutajući se tražim neznanim putima Ma valjda ću se naći za života Čekam telefonski poziv izravna žnora sa onostranim Prolazim mi život u čekanju Psihičko stanje nepromijenjeno vječito sam maničan (u depresiju ni prismrdit) Kad ostvarim svoje želje- bit će prekasno više neću biti živ, samo zombi da mi se barem pokrenuti dok sam još živ Na televiziji reklamiraju kremu za pomlađivanje Kupit ću par komada promijenit

Preda mnom praznina davno prošlih vjekova Sve to meni ništa ne znači U depresiji se sanja prazno manija je prazna radost Sve je praznina Ti- si praznina Ja sam praznina Tko si ti? Što je praznina? Praznina je planina neprelazna nepreletiva Vrh joj je uvijek iznad tebe Ne može se probiti Uvijek samo više propadaš u nju kao živi pijesak Pitam se jesam li u maniji? Ili je ovo premostiva euforija topla pustinja samo na dlanu Bojim se bolesti Ne želim te prestrašiti ali nisam li te zaveo manijom?! Kolebam se između manije i depresije Ovo je više nije pjesma ovo je stvarnost Mogu te moliti za pomoć ali- to bi bilo stvarno jadno mislim...

Tvoje oči što tugu toče ne daj da me smoče ne daj da me smoče Radost sa tebe otpada kao u jesen sa drveća lišće žuto, krhko, ispijeno Strah ti čeličnim stiskom srce stišće Tvoj strah je tvoj krah Oblačim frak ulazim u brak Dvoje pingvina tristo litara vina Duga svadbena povorka bijele limuzine trube tvoje ime Rulju prisluškujem da saznam što se o meni govorka U biti se ne želim udati za tebe no znam da si jako bogata Ipak to činim plačeš ne od sreće već što se tvoja kočija kreće u zatvor u kojem sam ja čuvar Plači, dušo, plači rješenje svog problema zasigurno nećeš iznaći Tvoje oči što tugu toče ne daj da me smoče ne daj da me smoče Otvaram kišobran jer kiša lijeva iz dva tvoja oka štrcaš suze mislila  si da će ti ovo biti najsretniji dan u životu Zaboravi ljubav i ljepotu Nek' ti se noga nađe na putu Otputuj- da izliječiš ranu ljutu Unaprijed propao brak! Svlačim crni frak Potrošio sam svu tvoju lovu Čistim grlo Udišem gorski zrak Otputo

Ljuljam se na stolcu za ljuljanje i baš razmišljam nešto: Jesi li ti žena za mene? Ružnim rukopisom ti pišem pjesmu ružnoćom opisujem tvoju ljepotu Ja sam isposnik na povratku iz pustinje Tražio sam savršenu ženu meditirajući na osami Povratkom među ljude nađoh tebe Ugledao ti ljubav prema meni u očima Kako naivno dopuštaš da te svladam Ti baš si blesava žena pa kad ćeš se opametiti Ne daj mi da te uzmem Srce ti je reklo da me se čuvaš intuicija ti vrišti da sam opasan po tebe Ali tebi se živo šljivi ulaziš dragovoljno u moju stupicu Sjedaš kraj mene na klupicu ljubiš me strastveno predaješ mi se potpuno Od tog se osjećam božanstveno... Budim se u stolcu za ljuljanje

Ja sam mrcvaritelj stihova beznadni razarač poezije stihoklepac vječno proklet Kljucaju mi cenzori utrobu Mrtvi se pjesnici zbog mene okreću kao rotori u grobu Soba mi zbog kosog poda visi htjela si bit moja, ali nisi nikad nit' ćeš biti Ti odlaziš u pak'o bez mene Eksperimentiram kao doktor Mengele s imenicama, glagolima, zamjenicama pjesmice mučim u klaonicama Neću vam dati niti jedan više stih, sve ću upropastit Slomit ću vam križeve na grobovima tragično umrlih stihova U prolazima hrvatskih pjesnika na čijim se zidovima koče mramorne ploče sa sažecima njihovih lijepih pjesama napast ću teškim maljem i zdrobiti u  prah Ja sam samo kreatura teško sam zlo utjelovljeno Jelo na brzinu zgotovljeno Podmetnut ću vam u juhu svoje stihove Kad shvatite da ste otrovani nećete me više moći povratiti ništa vas, ništa, neće vratiti kad se mnome otrujete dugo ćete i teško patiti Zadnjim dahom glas mi čujete: Ha, ha, ha, ha!

Prelomio sam sve što me mučilo pregriz'o sam probleme više me ništa neće žderati od sutra znam da sve će na bolje da krene Volim vas, ljudi, sve sve ću vas darivat Razdijelit ću potrebitima sve svoje pjesme Zbacit  ću s leđa taj težak teret od stihova tako da mogu pisat dalje Evo, vidi se svjetlo na kraju tunela živa luč sja mi u srcu dah zdravlja udišem nakon mnogo, mnogo vremena Otvorit ću širom dveri mašte zasijat ću sjeme u kreativnosti bašte Niknut će knjiga mudrosti ne plači, dušo, kriv sam- oprosti Razmatrah dugo o tvojoj sudbini zaključih da sam kriv za sve svoje poraze Branu gradim za bujicu riječi da izgradim hidrocentralu pjesama Riječi mi poplave dolaze sa mozga siluete tamne silaze Na usta ružne stvari izlaze Ali smiri se, opusti se, stari ne brini glupe brige strahove, tuge, pusti, ne mari Reci slobodno što te muči slušamo te- sad je tvoj trenutak Sve uši svijeta gledaju u te srca veselo, vedro kucaju Stihovi teku, metafore pucaju p

Plagiram živote slučajnih prolaznika pratim im pokrete i imitiram ih Skidam im ponašanje- nemam svoje ne znam tko sam- uklet sam Pjevam neke tuđe pjesme Postojim samo kako bih uzimao Ja sam kradljivac blaženih duša Jako im zavidim Ja ne bih ni postojao da me nisu iskopirali po nekom drugom, boljem; klonirali vješti falsifikatori Nemam svoje oči, mozak svoj Misli moje tuđe su zapravo ni jedne izvorne nemam Ja i nisam netko, netko sam drugi Ante Marković mi je ime "Crni" mi je nadimak Ni on nije originalno moj naslijedih ga od dede i oca Gacam po debelom blatu nečijih života nikako da se očistim od tuđih problema Ja ih moram gutati ponizno poltron sam, klimavac Tuđom glavom klimam nečijim tuđim rukama se rukujem kad se pozdravljam sa originalima (drugi su originali) Osamdeseta sam kopija Osamdesete kopije Osamdesete kopije Osamdesete kopije Riječi ove pjesme su preslik mojih misli moje misli su preslik teve reklama Televizijske reklame su

Pjesnik je napisao nježnu pjesmu on mašta o ljubavi Sreća je nedodirljiva njemu Pjesnik je pjesnik honorarac (ne kao mi super-produktivci) Piše samo povremeno u trenucima posebne inspiracije Pjesnika sam upoznao u bolnici oboje ovdje ozdravljamo duše Bio je to susret sličnih duhovni susret dvoje stvaratelja Pjesnik je ubrzan: nema  toliko riječi na svijetu koje bi on mogao izgovoriti Rime su mu meke i suptilne stihovi obasjani vedrinom i svjetlucavi poezija kratka, jezgrovita Otrov se drži u malim bočicama (kažu) ali njegov stih nije otrovan -već liječi srce i mozak Njegov stih je... bit sna pretočena u riječi

Pripremam se za trenutak svoje smrti zamišljam sve i najmanji detalj Sve moram pripraviti prije no što zgasnem Potišteno svjetlo gori do duboko u noć Govorim nešto, frfljam- ne razumiju me Gledam se u ogledalu: efekt crvenih očiju Pokušavam pisati, tremor mi ne da Zašto baš ja moram umrijeti? NE! JA NE ŽELIM UMRIJETI! Žicam za još koji dan života Bože, zar ne postojiš? Zbog Tvog nepostojanja nemam se kome moliti za spas duše Duša mi je ukaljana, crna Osjećam: smrt mi neće donijeti spas Samo: još veće i strašnije muke Nemam još mnogo vremena Srce mi arestira i gasi se Dah mi se cijepa i gušim se Mozak mi se raspada i urušava u se Vjeđe zatvaraju i lijepe za oči Zbijen sam u kutu poput malog miša lije sa stropa krvava kiša Odlazim iz nekog razloga višeg (razlog više, manje) razloga bivšeg Nekadašnji sam čovjek u tami Odi, dušo, tuži me svojoj mami pa zašto si polagala nade u mene?! Težak metal pada s neba Živa iz razbijenog toplomjera bježi po podu Ležim

Iza mene su prestali plakati ispred mene svi se smiju Na ovom teritoriju svi su radosni Luđaci tumaraju ovim krajem na šumskim stazama divlja zvjerad Neprestano se podsjećam na smisao Moram si slikati srce i pluća da vidim si duh i dah da se osjetim potpun pretočim se u ideje o sreći i probudim Nestajem u jesenskim izmaglicama Hajde nađite me, vi budale Nemojte ni pomisliti da ćete uspjeti ovo je područje na kojem užas vlada Umiru ljudi kao muhe Prisjećam se davnih osjećaja koji življaše u meni kad bijah malen Svježina me neka prožima Kako ću biti zadovoljan sobom kao u ranom djetinjstvu? Ova oblast osuđena je na vječnu tamu Budan sam, ali kao da nisam pospan sam od kemije što je pojedoh Rastapam se, cijedim se- pod me guta Pobjeđujem na kvizovima znanja Reci, sine, koga voliš?

Želim se izraziti na papiru crnim slovima Želim pucati iz puške po pokretnim metama Pjesmo moja, održi me budnim spava mi se jako, neprobudivo Fućka mi se živo, neporecivo- za Tebe, Bože Želim se izraziti mislima, uvjerenjima, stavovima Proplakat ću kad se probudim- znam to ako usnem duboko do smrti upitavši zašto nisam crknuo Želim se izraziti bolešću i bolnicom onim sjenama što se miču po hodnicima gore-dolje bez prestanka Govore na malim grupama crtaju na radnim terapijama Želim se izraziti rođenjem jedne pjesme u kojoj ću reći baš sve što znam pokazati sve, baš sve što umijem Želim se izraziti Želim se izraziti Želim se izraziti Želim se izraziti mada ne znam kako Ostat ću budan pa bilo mi to zadnje u životu Prestat ću se osjećati krivim za sve prave i krive Drine Tako me sve boli i želim zaspati Zaspat ću kao da pijem sedativ slatko sredstvo za uspavljivanje satkano od snova Želim se izraziti za govornicom šuteći razumjet ćemo se telepatski Želi

S prestankom ljubavi skršeni smo skroz pada crni mrak; mi smo u sebi sami Moj mačak je ulovio ogromnog štakora Predano pisar ispisuje listine svete knjige Ova stvar je poprimila čudovišne razmjere moje oči su izokrenute, gledaju unutra Kažem ti: to je od straha Samo da si stavim naočale na nos pogledat ću ti ravno u oči Gle, u zjenicama ti vidim križeve! Glava ti je groblje varaždnisko kosa ti je grmlje od lovora Ja sam grobar svetomartinski Velečasni Pavel, blagoslovite je da je spustimo u grobak nježno lagano, da je ne probudimo Nema više moje ljubavi među živima ostaje mi da održim živim njeno životno djelo Bila je velika svećenica religije ljubavi Bila je sve što imam vrijedno (spomena) moja draga, najljepša; nježna ruža Predajem rijeci suze njene iz očiju mojih Nađi me tamo, daleko iza horizonta Tamo u Kini, na kraju svijeta na kraju dana, u hrabroj uspavanki Gutam sve u sebe, da zaštitim njeno ništa neće ostati nezaštićeno Pokrit ću sobom njena bl

Penjem se na goru ludila, Olimp crni Želim isprobati svoja nova Ikarova krila Korak, dva... uzimam zalet skok sa stijene u prazan prostor Zašto su me odabrali za ovaj eksperiment? Tko su oni (pitam se)? S koje su planete sletjeli na ovu? Prebrodili smo mračne dane ali ipak se bojimo povratka na staro Novac nam je sve- zato plačemo! Nude nam se nove prilike za uspjeh Pišemo svoju knjigu o jutru Ovo je naš privatni film Ne glumimo- dokumentaran je Iskreni smo u svojim osjećajima cijedimo ih kroz filtre straha Padamo beskrajno u bezdan, u trans liječimo se ovdje od nedostatka duha Nismo mi krivi za to Nismo podobni za padobrance Mi smo sinovi majke oluja Danas tražimo kruha nad pogačom nismo uspjeli u komunikaciji Predali smo se olako Grčimo se pokušavajući- preživjeti Diži se iz kreveta dok je dana ne deprimiraj se više Ne depriviraj se više ti Odustani od želje da me kontroliraš ja sam slobodan kao ptica neće ti uspjeti da me staviš u krletku Isprep

Peti peti petak crni nije nego subota kuca na vrata i razvaljuje ih Kidam nalijevo- i tamo je subota kidam nadesno- tamo je također šabat Kidam nebu pod oblake- tamo ner vidim Boga samo bogati (a bogati?) bogatijima postaju Do kraja ćui zaspati na koljenima plačući razdrerat ću ih klečeći hodajuć do krvi Zaspah, a u ušima zujanje frižidera kompjutor blinka, monitorom mi namiguje "Ajd napiši štogod, zapjevaj kume" Kum ti je u gaćama, jadan ne bio! "Oš pjevat ili zašuti već jednom grobaru! Nemoj da te molim, kumim, preklinjem Ti si tako dobar i pjevan pjesnik" A da?! Reci još koju o tome, prozbori... kad već nemam samopuzdanja, samopoštovanja Kad bi me barem publika hvalila kojoj bih čitao stihove brojne Evo već preko stotinu stranica poezije I kum bih im bio, otac, sin, brat! Ma hajde, Bože, ovo ti je moja mala molitva da izdam svoju prvu zbirku Ako postojiš- to će biti Ma ne vjerujem! Popio je tugu svijeta pisac nemirni stopio se s dubi

Na podu čitam crnu kroniku Na svježe opranom podu lije se lokva krvi Obiteljsko nasilje eskaliralo je ubojstvom Nitko više nije živ, svi su popadali  na pod lije se lokva krvi Kiša curi kroz rupu na stropu ispod rupe je lavor Tresem se od hladnoće pod poplunom na krevetu jer je zima, a soba se ne grije Gledam neke slike u glavi i postajem predsjednik užasa Lije se lokva krvi Pisač, risač, pjesnik putnik, patnik, pustinjak Asket! Ajmo na basket, na nogač dosta je sjedenja, enough gledanja, suviše slušanja Ostvarimo se, materijalizirajmo duh Produhovimo um, isperimo mozak nečist Ti si komunist, crveni gad izađi iz kuće- odi u grad Osjeti ritam, vani je vruće osluhni vrućinu: ritam jer bitan Ulicama grada liju se lokve krvi

U hladnoći duše svoje tresem se i tresem Otresam te od sebe- neuspješno Ti si pjesma u noći bez struje Bosim nogama tapkam po mraku svijeću tražim i ugarak da je upalim Ti si pjesma pod svijećom ti si noć pod plaštom crnim sigurnost pod Jorgan-gorom i toplina Nikako da mi krene inspiracija da ti napišem pjesmicu Kako se svijeća smanjuje tako mi se živac stanjuje Majka mi se, probuđena, skanjuje: "Idi, sine, s milim Bogom, spavati" Možda završim ti pjesmu u snu Uvlačiš mi se u odmor noćni dok usnivam i udišem neizmjerivo ludilo Otisni se, dušo, na pučinu stihova                           ... Budim se ležeći za stolom Printer radi polako, gotovo tiho Tiskam sliku iz vremena sanjanja Brodovi nježno plove i razne snove nose u beskraj na obzoru Umreženi smo katatimnim slikama, Jung sretan doživio je iza smrti svoje podsvjesno: simboli pucaju Branimo se od navale panike, predemo tiho Kolebamo se: probuditi se ili ne?