Poezija na putu k Tebi©

Krug taman od mjeseca pomrčina U tišini zuje mrtve muhe Ni duha ni čovjeka U trsci u močvari blato Bolno jeca stara vrba Tišina, pauza u stvaranju... Prodorni krik brata mjeseca: "Upomoć! Ljudi, spasite me! Propadam. Utapam se u kaljuži." Sova neka huče i puše ne bi li zagrijala promrzle prste Led je tanak, poklopac na jezeru Pazi, brate, da ne propadneš kao mjesec Bijela pustinja, smrznuta zemlja Daška ni topline- nema Dan je maglen poslije užasne noći Ribe miruju pod ogledalom Sunce izbljedjelo plače nad svojom mrtvačkom puti Kristalići skrivaju jezero od pogleda Pomor. Život spava. Prvi put drugi put treći put, prodano! Babi zimi za sto žutih dukata

Morem plovim dugo beskrajno kraj obala katkad zastanem U bljesku munje vide mi se kosti lica Vratolomno jedrim, na valovima jašem Put je dug i nepregledan Dan je paklen Jedna duša stopira uz rub asfalta koji se topi od vrućine Sve titra u želatini U bjelini tragove ne ostavljam Zubi cvokoću, kosti pucaju Kao kreda se rasipaju u bijeli prah Spas od hladnoće tražiš, putniče? Ja sam spasiteljica duša, za tijelo nek' se pobrine bjelina nek' ga pokrije i dobro utopli Čelik presijeca udove (i niti života) Oni plaču crvenim, toplim suzama na tisuće načina Pjevaju alati za ubijanje svaki na svoj način Pune mi džepove prtljaga mi otežava koferi se pune Novosti su dobre žetva na vrhuncu urod bolji od najbolje godine Oni strepe jadni mali kukci a ja i dalje kosim DEATH ON THE ROAD   I fare the sea long endlesly by shores I sometimes stop In a flash of lightning my facial bones show I glide precarious

Nosnice mi draška mislim, miris limuna Opet sanjam ljubav ljubav između redaka Dobri vjetrovi nose me k tebi poslije oluje Dom napokon vidim u tornju tvog svjetionika Hvataš me svojim mrežama Jesi li čuvarica prirode il' (bojim se) crna udovica? Mješine pune vina prostireš preda me na stol Poput kakvog lopova promatram te poluotvorenih očiju kroz rešetke od trepavica More je vani zaspalo (bonaca) A ti- jesi li stvarna? Ili halucinacija? Miris mi, opet, limuna zaigra između nosnica Ti žena činiš se slatka, a zapravo ti si prikaza od koje nikako ne mogu pobjeći MY CIRCE My nostrils are tempted by I think, scent of lemon I dream of love again love between the lines Good winds carry me to you after a storm I see home at last in the tower of your lighthouse You catch me in your net Are you a keeper of nature or (I'm afraid) black widow? Skins full of wine you set before me on a table I wat

Ide povećalo po papiru, traži slova riječi neizrečenih još nesročenih rečenica Stihovi moji se bune zbog mene traže moju slobodu Protestiraju oni pred vratima svijeta predviđajući mi sigurno oslobođenje Moje noći tamne u duši Povjetarac njiše plamen svijeće Moje vrijeme će tek doći Uzdišu moji stihovi Stihovi moji vrletima zvone u sedlima se propinju noću dolinama se šuljaju tiho izazivaju more do bijesa zapjenjeno da potopi ih ako može Plodno tlo ravnica oplođuju još više Velika jata ptica pronose dalje im glase zimi na jug Plugovi moji- stihovi moji zemlju obrađuju Žanju bogate žetve metafora uzabiru plodove za moje sinove da kad me više ne bude na ovoj zemaljskoj govornici moji sinovi ne budu gladni Duhovi njihovi bit će uvijek siti Svega će im uvijek biti sa svim tim mojim stihovima Sjećat će se radosnog oca: "Otac nam je bio pjesnik sad negdje piše stihove Mi ćemo ih čuti kad uzori more kad planine sv

Šarena stranica mog uma moje raznobojne mašte postaje sve veća i veća Raste tako moja sreća veća od neba od svemira veća Veća od tvojih ruku kad me obujmljuju tvojim zlatom od ljubavi uokviruju Takva je moja sreća Kada me podigneš rukama poljubiš (u srce), moje srce zadrhti tisućama svijeća ono zasja A kad me spustiš ljubavi, nije mi dosta -ljubavi Uzvraćaš mi darom dar GIFT Mottled page of my mind of my colourful imagination is growing bigger and bigger   That’s how my happiness grows larger than the sky larger than the universe Bigger than your arms when they embrace me with their gold made of love they frame me That’s how my love is   When you lift me up kiss me with your arms (to my heart) my heart trembles with the thousand candles is shines   And when you put me down my love, I can’t get enough -of love you repay me my gift with your gift

Sportski mikrofon i krigla puna piva moja glazba još je jako živa moja duša kuša pjevati je naglas Naglasci padaju kao muhe žrtve otrovne bordoške juhe Tko kuha danas? Mama? U silnome bijesu želim ubiti ali čisto bez tragova Krivnju savršeno prebaciti na drugoga i nestati u noći Predstav počinje čudnim ironičnim uvodom a onda flashback! Bio je sasvim normalno dijete, taj čovjek, čudovište zapravo Davao je nade u sebe i ispunjavao većinu očekivanja stavljenih pred njega gotovo savršenom preciznošću... Ali onda jednog dana u maestralnom stilu Agathe Christie počelo se oko njega nešto čudno događati... On je uvijek u mnogim nepovezanim slučajevima razasutim širom zemlje uvijek pod drugim imenom nekim čudom bio pošteđen tek okrznut krvavim pokoljima koji su ga okruživali Tu je nešto smrdjelo možda po mokraći- jadnik je imao slab, naime, mjehur To ga je odalo u cijeloj hajci manijaka sumnjivog mirisa Uslijedile su razne psihološke analize, razne teorije novinara i sociologa raznih kriminolo

Slušaj sluzi svojem daj vina mu daj, žednome psu Auuuu! Zavija kao na mjesec Traži još. Još traži mali pas Ima li nade za nas? Dušo, noćas sam sluš'o divnu pjesmu slavuja svete ptice u Japanu Promotri dobro ovo drvo nosi li plodove? Bit će noćas obrano! Banzai! Ranici noći napast će tiho nečujno pobit će sve živo- svojim sabljama dok ne prestane disati Fuji noćas sjajan od mjeseca s visine nas gleda omotan šalom od oblaka O čemu razmišlja? Putujem ujutro brzim vlakom na posao U vrevi a sam, odsječen odvojen izoliran od gomile celofanom presječenih vena veza sa tobom

Brzo zatvorih prozor, zima je na pragu u mom srcu je hladno promrzla mi pluća od ledenog daha Puštam pahulje neka padnu mi u dušu brada mi je posuta injem Nestajem... U magli se rađam, sa prvim snijegom opstajem nezaleđen Preda mnom samo ptice lijeću hranu tražeći Umirem... Pred Božić sam živio za sutra danas sada živim Živim vječno posljednji ples Šibice su mi pri kraju toplina provlači se kroz pore i predaje se zimi Zima me dočekuje hladnim, ali srdačnim zagrljajem Sanjam proljeće Ti si meni proljeće, zlato, usred zime donijela

Provala riječi, nezaustavljiva bujica neometano kulja iz mene kao lava iz vulkana Toliko toga bih ti želio reći riječima nesavršenim pjesmom vrijednom samo tebi Odlučio sam da ti ne spominjem ime sve dok ne postaneš živa iz duhovne dimenzije prijeđeš u stvarnu Molim te, ne osvrći se na stare rane one nisu od tebe i puno duže od tebe žive u meni Još ne znaš, tajno, moju tajnu Reći ću ti jednom koga volim kad prođe oluja INEXPRESSIBLE Outburst of words, the unstoppable torrent is unobstructed pouring out of me like lava out of the volcano There is so much I would like to say to you with imperfect words, with poem valuable to you only   I have decided not to mention your name until you become alive, turn from spiritual dimension into reality Please, take no notice of old wounds They are not caused by you and a lot longer than you they live inside of me   You still don’t know, woman secret- the secret of mine I will tell

Prolazan dašak vjetra čuje se cijelom dolinom Dolazi Bog sa svojim čudesima dolazi željeznicom uskim usjekom između borova Dolazi poslije noći bez mjesečine kad sova lovi najbolje Prolazi sunce dolinom nimalo ne zastajkujući al' ne prodire do debelog hlada pod crnogoricom dopire jedva tankim zrakama do kukaca na tlu Pozdravlja ih treptajima svojih očiju i ide dalje ususret novom svijetu što jedva čeka novi dan poslije noći bez mjeseca

Poludjeli pjesnik piše svoje pjesme neprekidno, neumorno piše poput prsta posađenog u boci rakije on bubri i buja u njoj klija sjeme pjesme raste, raste pjesma procvjetala razlistalih grana širokih teška od plodova sočnih prostor u glavi pjesnika tog sav je ispunjen riječima pjesme on bubri i buja otežavajući disanje mozga svom snagom obgrljuje mozak pritisak je sve veći i veći pjesma želi van iz glave pjesnik je vadi rađa je otvara širom dveri svoje mašte i daje život mladoj pjesmi

Prozor u svjetlo otvoren je širom Prozor u Dušu moga Boga otvoren je širom također prozor do dna zatvoren je, zazidan prozori u dušu moje ljubavi otvaraju se polako sigurnim koračajem prozor u prozor u prozor u prozor otvoren je   WINDOW The window into the light is open wide The window into the Soul of my God is open wide also the window to the bottom is closed, walled in the windows into the soul of my love are opening slowly in a safe step the view into a view into a view into a view is open

Piši- ja ti govorim Crtaj- ja ti dajem slike za razmatranje Govori- to su tvoje misli, ništa prožvakano Prodor svjetla bit će snažan Ni snaći se nećeš -tama bit će razorena Pomogni mi da ti pomognem- da stvaraš Slušaj: bit će ti dano Domogni se sigurnog tla kuda moje noge kroče; sigurnog otoka u moru sna San je, naime, prava stvarnost Stvarnost je samo san Dosanjaj san o stvarnosti, probudi se u snu punom boja punom svjetla punom snage Sporost je vrlina u Božjem svijetu U Božjim očima ti si prvi, drugi ne postoje Zavedi ih na krivi trag Počni pjevati glasno do sumraka Slušat će i oni!

Podmaži glasnice vinom malčice zini široko i iz dubine duše -zapjevaj! Primjeri stvaranja novoga doba već su tu Evo gledaj ih, slušaj; divi se Ne razmišljaj previše- glava ti puca od prekomjerne doze mudroslovljenja Ti pazi- Bog te čeka odsad na svakom zavoju i križanju, samo slušaj- i nećeš promašiti tulum "To ja sam" On ti govori Slušaj maleni stvore pun sanja -vrijeme je da ih ostvariš silne, mnogobrojne Vrijeme je realizacije Ptičica... Puf! Evo ih! Ovdje su materijalizirani iz pramaterije stvaranja Pogledaj kako su divni ti darovi Božji; ne ustručavaj se i zagrizi u tortu života Uvijek će je biti Ne boj se! Lončiću kuhaj! Rođendan bit će ti odsad svagdan (bolje čak i od Božića vječnog) Kad dim se raziđe od vatrometa, spoznat ćeš da si svezan s Bogom Neraskidivo zalijepljen za igračku koju zovu život

Prozirni velovi bježe pred prstima čvrstima napetima Događa se nešto duboko u meni Glas anđela zov sirene more plodova rujnih jabuka bujnih zove me k sebi privlači k tebi Prostor između nas ispunjen je samo toplinom a lampa gori i gori u magli i već je noć Plodovi rujni, tako bujni zovu na gozbu Nemrs je svršen Jabuko zlatna, cvijete mirisni Na svoja me njedra snažno pritisni ne puštaj me nikad od sebe ne puštaj me nikad od sebe Šaptat ću ti priče o sebi Dopusti da ti pokažem što mislim o tebi Što spreman za tebe Samo za tebe Dušo, duše noći, plode, daj mi žive vode, ugasi moju žeđ Vani je tama; u nju se ne želim vraćati

Prodor oblačne mase iznad Apenina donosi svježinu u meni. Rimski bog Mars odmara svoje umorne udove u sjeni masline. Prokleti Spartak na Vespi oslobođen, juri Viom Apiom, cestom raspetih duša (kao što je i on bio). U Monzi furije tjeraju svoje kočije, Ben Hur je sada u gledalištu. Podmorje skriva galije u olujama posljednjih plovidaba. O svojoj stvari brine organizacija; u Palermu je pakleno, kad sunce ugrije vapnenac. Azzuri gaze travu u parkovima; udaraju Geju, kotrljaju je velikim stadionom svemirom. Michelangelo još gleda u svod. Leonardo leti redovnom linijom Alitalije. Kod Monte Casina gorim sa svijećom palima, u vosku su moji tragovi; oči se polako gase. Vezuv i Etna su ugasli. Pompeji su okamenjeni mravinjak. Kosi toranj još je moćan. Romeo reče Juliji: "Nemoj se otrovati, ne ovaj put, ne za slavu Cinecitte!" Trčao je livadom kao da gone zli duhovi koje je sanjao: Duce- ali ipak je obješen naglavce.

Smrt smrdi svojim smrtnim dahom dahće mi u lice udišem u sebe plinove raspadanja Smisao s mojih usana otječe Posljednji- dan uzmiče pred noću protječe pred očima mi život Još jednom putuju sjene po mjesečini noseć lijes preda mnom Protkan sjenama drveća zlatan mjesec maše mi: "Prijatelju, odlaziš?" Prosijed starac upiruć se štapom (o moj humak) govori: "Ovdje spava posljednji moćni vitez noćnih mora". I onda se probudiš u danu punom Ljubavi

"Bože, kamo ću s ovolikim bijesom, kamo da ga stavim? Predugo je bio zaključan u sefu, bojim se da ne eksplodira..!" "Donosim danas mir u srcu onima koji ga žele. Danas nosim srce na dlanu punom ožiljaka. Srce oko vrata nosim kao privjesak, težak lanac od punoga srca. Živim za danas, jučer je mrtvo, sutra se još ni rodilo nije..." "A ja sam tužan Tuga se mnome gosti. O, Bože tuge, odvedi od mene izgubljene korake što prate me u magli, u tišini... Cipele moje škripe u tuzi, u žalosti tjeskobnoj plaču nad grobom. Zaglušen plačem je govor nepromjenjive, neumoljive sudbine..." Djeco, danas ste tu, sutra vam valja doć'. U suton krenut polako da stignete suncu na objed. Tamo oko podneva, s kratkim sjenama (vaš domaćin sjene ne trpi) sjesti spokojno oko obilnog stola i pričati drugima koji su došli- priče o sreći što uvijek -ostajete djeca. BORN ALIVE “My God, what should I do with m

Sjećaš li se, liebling , davno..? Volio sam te javno Sad mi ni u snu ne počivaš, mila Mila nekada bila sada samo sjećanje bez snage bez pravog razloga za bivanje ali osjećaj divan je sjećat se sreće Srećem te u oluji sjećanja mračnoj mori bez zvuka Doline sam s tobom stvarao u kraskim surovim vrletima Bježali smo zajedno na konjima pored uspavanih vjetrova A sad si mrtva za mene Usred voćnjaka bez plodova mrtva za me počivaš Kad bih te oživio bi li bila dobila isto ono proljeće na licu kakvim sam te pamtio? Bi li pobila zakon nerazumijevanja?

Piši! Svijeća dok gori, prodire u dušu, njezino svjetlo u tami. Cvrčci se čuju vani kroz otvoreni prozor -čitav zbor... Vjetar tiho šumi kroz lišće. Svijeća je mala. Ima je možda za djelić noći. Dogorjeva polako, vosak se cijedi niz bijelo vitko tijelo. Puni se polako bazen oko stijenja malo, pa sve više... Stvori se tako mjehurić i prsne, iscuri po stolu... Za danas je dosta. Curi i budnost, umor se kapanjem cijedi. Svjetlo svijeće blijedi, nestaje. Dosta... molim sna... Kalendar osvijetljen otkriva sutra Sutra je subota. Kapci ljepljivi padaju preko očiju. Dosta... za snom žeđam. Dovoljno riječi za danas... Ali odvagnut ne možeš pjesmu, Riječ dovoljno izriče ona sama. Ona sama -kada se više ne osjeća sama, već u društvu drugih -da joj prikrate noć. NIGHT POEM Write! While the candle burns, penetrates into soul, its light in darkness. Crickets I hear outside through the opened window - a

U kutovima tvojih očiju su sjene još od prošle mjesečeve mijene tim prodornim očima gledaš u mene kao da sam bog Sporo prolaze sati u tvojoj glavi ali dovoljno brzo misliš na mene, prstom pokazuješ daljine: "Tamo, tamo je moj dom" Kreni (bez mene) kreni vrijeme za mene nema značaja Ja sam more otok tvoga očaja Prstom istim zamišljeno prijeđi tu daljinu prateći ga pogledom Mene pusti, odlazi Mahovina moj je dom MY HOME In the corners of your eyes there are shadows as yet since last lunation with those penetrating eyes you look at me as if I am god Slowly pass hours in your head but quick enough you think of me, distance you point with your finger “There, there is my home” Go (without me) go time has no meaning to me I am a sea an island of your despair With your finger you pass the same range follow it with your look Let go of me Moss is my home

Brzo dojdi pa me se projdi Pijanec jen zmotani oko stupa omotani kaj te mota oko plota? Kaj si engle'ski prespikal?! Zel bum nož, mam te bum spikal Kaj si prebrikal? Denes sem si malo lud ne znam kam bi, kud Mlitev mi je dražilni ud Mala..! Ne navodi me na blud! Understood? Kad se bum više oženil pa mi se stari više ne penil Život mi se bu pokrenul ovak sem si sav zmotan Kad bar ne bi bil tak komotan pomodan neuhodan zabadovo zgodan kad još ona ni došla Baš si kokoška trošiš se oko sakega ćoška o svojega troška Dosta plača! Slačenje hlača preveć je lako (zlo i naopako) Onda srce puca Badava ti tvrda stvarca kad si bednik i bedak dobru žensku nema svak niti ju je zaslužil Daj se raskuži od nemorala Ne budi budala! Jel..? Kud si Turki!? tud i mali Mujo Ubil te bum strujom (Sam si sedni na taj udobni stolec) Ti jen komsomolec nikad Bogu molec Navek grešnik (čak i neutešnik ) Kad se buš navčil više neš kukumavčil To ti je drog

Šutlivci pregovoriju starci ponoriju Ne, nema ti pomoći! Pišeš pesme po noći Koči! Rekel sam ti KOČI! Zalafal si se, kume a ćelave ti gume! Još malo gasa i dogodil se bu prasak! Ti si jeden prasec treba ti vatrogasec da ti vužge knige Čudne ti se brige motaju po glave Oči su ti plave, kosa ti je masna Muzika je glasna na radiju kaj svira, u herc te dira On te kontrolira "On" je prisila, za vremena saka sila... De ti je pamet bila kad si pila Drogerala si se platil ti bum mise Kada bi se z menum potrošila (Ženska, baš si sila) U srcu draga i mila Sto litri si denes spila Alkoholičarka jedna! Na kraju kedna večer poezije Nema kohezije med nami Gutaju te plami (autor Ray Bradbury) Vatrogasec knige kuri Pri "Staroj Vuri" na Dravi i na Muri V Sanoboru i Vinice Po danu i po kmice letiju bele tice na visoke petice Duša moja, gubim dav pepel smo i prav... {Napisano: 18.8.2010- 23:14}

Spoznao sam to još jučer Bila si sa mnom nametljiva- u mislima u slikama, u snovima noću Nisam volio tebe- već statuu Izlivenu u žurbi, onako serijski Danas ne znam ima li ljubavi u meni Jel je ikad bilo u utrobi ovoj teškoj, olovnoj Čujem da me još voliš pričaju mi vjetrovi o našoj ljubavi Kako je to bilo, ja se ne sjećam Amnezija- u očima- led bez boli- samo vakuum Soba mi se smanjuje, zidovi stišću bespomoćno tražim izlaz Iz kartonske kutije od cipela Jel prošla oluja? Polako, oprezno dižem poklopac; iz školjke se iskotrlja biser i- nestaje u pijesku tren prije no što val ispere obalu solju nesjećanja Bože, zar je tako dugo... toliko je prošlo?! Ne mislim, ne želim, ne sjećam se više Ne pišem, ne govorim Ne brojim dane u kalendaru Ne živim Smijem se... FORGIVE ME I've realized that as yet yesterday You were with me meddlesome- in thoughts in pictures, in dreams at night I didn’t love

Prostor u glavi treba nečim ispuniti Svime što dobro dođe za takvo što Svime što je bilo vrijedno vrijedit će i sada i kasnije Potopit ćemo osjećaje razumom Plodna polja postat će močvare Ništa više neće rasti u vrtovima mašte Bit ćemo sretni zatupljeni otupljenih oštrica intuicije Prozor u svijet bit će nam otvoren samo dopola... Pa što!? Bit ćemo sretni ti i ja STOPPERS The space in your head should be filled with something Anything useful for that kind of thing Anything that was worth will be worth now and later We will sink the feelings with reason fertile fields will become marshes Nothing will ever grow in gardens of imagination We’ll be happy dulled cutting edges of our intuition blunted Our window into the world will be open only by half… So what!? We’ll be happy you and me

Zijevajući kao riba udišući dah koji bolno reže pluća borim se da progovorim poslije dugih godina jezika životinja jezikom ljudskim Donosiš mi rječnike u zlatnom uvezu sa slikama u boji Učiš me riječ po riječ smislu ogromnog skladišta podataka sive kore Danas znam što je riječ ljubav dugo tražena: to je ono što mi je stvaralo bol svojim izostankom Životinje griješe, ljudi pak žive puninom kolektivnim zovom Bogu Prazan bijah lažima otrovanom savješću Ti me napuni (ispraznivši užas) srećom jednom izgubljenog Raja Ti si beskrajna i tajanstvena kao planeta Zemlja u svom bogatom reljefu Ogrnula si me sobom i zaštitila šireći širom krila plavetnilom Nema uzmaka Samo skok u plavu dubinu nam preostaje Izmiče nam tlo pod nogama i padamo u dubinu kroz rasjed u zemlji nastao zemljotresom u nedirnute i sigurne slojeve litosfere ravno do rastopljene Gejine jezgre Postajemo magma više nismo ti i ja Sad smo svi

Kad predam, predajem se... U biti ne znam kako... Šuti! Molim te... da osjetim mir, dajući ti ljubav priznajući potrebu, priznajući zločin Današnji stid ni sjena nije negdašnjemu Pristajem na dok istine Dolazim sa dugog putovanja bez i daška povjetarca, duge, spore,bolne, mučne i žedne plovidbe- u boci Predajem se nakon dugih godina gusarenja, traženja prava na pravdu Uzimao sam bogatima i davao siromasima i potrebitima ljubavi svojoj mrtvoj posadi: duši, duhu i tijelu Htijući zadržati apsolutnu kontrolu dao sam objesiti hrabre na jarbole srama utopiti mudre u valovima neznanja a dobre bičevati do smrti u srcu bičem svog blistavog intelekta da me ne svrgnu i ne bace u more Zaboga, nisam znao plivati vodama dubokim života Od toga sam duboko zazirao vidjevši u oceanu života svoju smrt svakim danom sve više svakim snom sve življe Sve pustijim bivao je moj jedrenjak Sve veća moja glad za društvom Preostale mornare su