Poezija na putu k Tebi©

Mačiće potiho odnose oblaci Na tanjuru mi se zlate žablji kraci Od početnog 0:0 to su veliki pomaci Ništa to ne znači mrtvoj maloj maci! Pod prstima mi krvari krumpirova zlatica Zla to je samo malena klica To je tako malen grijeh malen grijeh- velik smijeh Ljepotica si stani- pani Snizi ton, stišaj se, prestani Čemu buka, ta galama?! To je samo moja mama što između nas spava Pod očima ti crna kava Kolobari samo takvi Hipnotiziran? Ma kakvi Trebala si mislit prije od ove ovce tko džemper šije Možda ipak... ima nade Sudac zviždi... on nas krade Zastanimo na tren samo prije no se posvađamo Time-out ćemo svirati i nimalo se živcirati... Evo ti manual da spriječiš skandal Radi na sebi, radi na meni Oni što se svađaju ispadaju kreteni Radim na sebi, radim na tebi Ne stvaram komplekse našoj bebi Kad muškarac voli ženu pod nosom ne uzgaja pjenu Pjena s limunom čini je imunom Pjena  s jabukom zid sa žbukom Uz pjenu nikako ne idu tablete Pročitaj molitve

Od srca se smijem konačno Zavoljeli smo se jednoznačno Na mom mobitelu svira rock U mojoj mašti već smo na bok! Možda bih trebao smanjiti doživljaj I napraviti policijski uviđaj Majka je ovdje da smanji psihološki tlak Trebam te k'o zemlju, vodu i zrak Da si prije došla, ne bih te prepoznao Majku pitam što inače ne bih doznao Zar je teško biti  i pjesnik i katolik?! Dojam vječnoga življenja je snolik Divan je kao u najljepšim snovima Samo treba gaziti Isusovim tragovima Tim sigurnim putovima duše i uma Ne dozvoli srcu da postane guma Srce oplemenjuje Spasiteljeva muka Pusti da te vodi Kristova ruka Na njegov dlan svoj dlan položi Živjet ćemo u istome srcu Stanovati u istoj koži Isusovo srce komforan je stan Iz njega nikad nećemo van Ako Bog da!

Potrošil sem život samo tak trošil sem se i trošil, dok -se nis strošil Grizel sem se i grizel dok se nis pojel Bil sem gutal se kaj su deli pred me na stol, se svoje organe i ude Se sam požrl i krv polokal dok si nisu otišli, i prazen ostal- lokal Boli me buša kak sam se natrpal Bolje da sem jel i pil nek da sem ubijal i drpal Nis ze svojem jedenjem nikemu zlo činil Tak sem pun jel da vrag (sotona) mi se pričinil Mislim da sem da sem v peklu Ljudi su se na ražnju pekli i nikaj (baš nikaj) mi nisu rekli Samo su čkomeli Čkomi, ti vrag jen vraži Od sad idem na dijetu i nikad se više nem jel!! Obećavam...

Generacija je bila izgubljena, nikad nađena Generacija je bila propala, potpunoma Nikom nije bilo stalo do generacije Ona je bila zadnji šuft! Generacija je plakala dugo, bezuspješno Generacijo, ne plači Generacija se osula I po svijetu prosula Još danas joj fragmente tražim U zakucima nekim svijeta Obriši suze generacijo I ne plači više Ja nisam dio tebe, generacijo, Niti ću ikad biti Ne plači za mnom, generacijo -ja sam samo duh; propuh u tvojoj kući, naraštaju moj Nitko neće plakati za mnom kad odem NITKO! Pa nemoj ni ti, generacijo moja Izgubljeniji sam još od tebe Vidim stihove rasute po ulicama našeg grada Mirišem poljane zelene onoga svijeta Jer ovaj svijet je za me premali Pomozi mi, generacijom, da se raširim Kroz podzemnu vodu, potoke i rijeke Sve do mora... ...užasa

Nepojmljivo mi je ne biti u bedu ja sam uvijek u krevetu Tisuću puta pomislih na spavanje ali nikako ne mogu zaspati Žeđah spavati no to mi se događa samo otvorenih očiju Ja sam desperado, zadnji očajnik posljednja stanica do strave Nemoćnik! Bojim se budućnosti bježim od nje kao vrag od tamjana u davnu prošlost (još prije uterusa) Bol je tu, to mi je neshvatljivo i nikad neće proći Olimpijske igre besmisla još traju Ne znam kad će svršiti To je tako daleko (kraj od toga) Žudim za njim Crtam si ga u glavi da prije dođe Kad će više..?! Uzalud sav lijek koji sam gut'o Nije ništa bolje Haj je davna, daleka povijest Molim te -dokrajči me!!

Jedrim na vali EEG-a Sako malo poskočiju visoko v zrak i opadneju v gliblinu Pitam se jel sem zdrav v glave Mozak mi kak ekspres lonec kuva fućka li ga, fućka Iz glave para mi ide van na uva To je neka mućka velikega šefa, Velikega Brata Bojim se da ne ponorim, Mozek mi izlazi iz glave na mala vrata Kuvajuć lako zgorim Od pare (ili dima?) se mi bielo pred očjami Zgledi mi kak da  sam se vužgal To mi se ne bi dogodilo da sam spal Cielu noć sem bil buden Samo sem se po krevetu vrtel Biloo mi je kak v peklu valungi su me prali Molil sem Boga da prestaneju ali oni nisu nikak stali Sad mi je sinulo zakaj nis mogel zaspati -nis si zel večernu dozu svoje lekov!

Paučić za sobom vuče svoju sjenicu hodajuć' po zidu A tiny spider is dragging his tiny shade along the drywall

Tišina, glina, ilovača dogodi se onemu ko se mača laća Glavni su gosti črv i kača Ne znaš ko pije, a ko rundu plaća Carstvo kmice tu živi i vlada Po putu ide kosturov parada Telesa bivša, stara i mlada To je prava pravcata šarada! Putniki putujeju bez glasa Niko ni menje vrieden smrti Kosec kosi sakega klasa Oko njih se kotiju i rujeju krti Pun kofer ljudi a nigde žive duše Bez strava budi!! Samo veter puše po poljane smrti Si su nestali vidim samo meglu   u zemlu su prepali V zmijskem sem leglu  Po krvi mi teče otrov Na dnu sem dna v blatu Ze sakem korakom se više kopnim, se više tonem v zemlu Nema mi spasa! Topim se kak sneg na ožujskem suncu... *** Budim se v postele, v švicu...

Požutieli list na obale jarka -nasukani brod Yellowed leaf on the shore of  creek -sunk vessel

Mi hodamo, mi ne stojimo uvijek u žurbi, uvijek u pokretu Ubijamo se u pojam moderni smo kamikaze (pravi božanski vjetar !) Jurimo kao superbrzi vlakovi puni putnika, puni misli o smrti Pravimo scenarije subjektivnih suicida Zastoj u mislima! Eksplozija u mozgu! Razlijevanje osjećaja po utrobi! Utroba mi gori ognjem paklenim oči mi se rastaču i plaču grimiznim suzama Moje ruke neće sebe (obojiti crvenom bojom) neće mene kao produžetak sebe Moje ruke imaju svoju volju One kontroliraju mene Ja nemam njih one imaju mene Ja sam tvorevina svojih ruku ja sam njihov klon! Varaju nas od trenutka rođenja da mi smo ti koji živimo Ne! Ruke žive kroz nas Kakav je to život biti ginjol ruku unutar sebe? Igram se sam sa sobom Mučim se u noćnim i dnevnim morama Ja sam napisao taj scenarij moj glas ječi do zadnjeg reda amfiteatra Sam sam na sceni Otuđen kao zadnji stranac Zastranio... Straniji sam od zadnjeg stranca, sebi stran sam Oko mene je neprobojan oblak

Tragam za istinum po nekemi zakutki Ja sem istraživač paranormalne pojavi Ti si jedna koja odgovara tem opisu Bil sem emocionalno nezrel Sad sem zdrav premenil sem se Nemrem nastaviti z ovum tiradum ak me ne razmiš Jel me razmiš kad pripovedam po domaće? (Ipak, ti si z grada...) Razmiš..?! Dobro, idemo dalje Više nis onaj stari štreberski tip, sad sem propalica Skroz sem prepal u potrage za tobum (porušil sem se) Ni ne slutiš kolko mi je slabo jedva stojim na nogami A vidim -ni ti ne zglediš dobro kak nekad Ostarela si, dušica draga, baš kak i ja Mieramo v tišine potijo zaperamo vrata za sobum i otajamo z ovega svieta Kiša pada za nami u blatu ostajivaju tragi Po njemi budu našli naše zemalske ostatke Premenil sem se ali ne na bolje...

Zatvori oči, malena, dušo, ljubavi Sitno dijete ljubavi od dvadeset i nešto Dar si od Boga za me tridesetogodišnjaka Zamisli savršeno mjesto za nas oboje, raznobojan svijet k'o iz lucidnih snova Sve se stvari samo za nas ostvaruju Uzgajam u plasteniku cvijeće koje ti poklanjam svaki put kad se sretnemo Želim da ono bude posebno posebno poput tebe Svaka kitica je drugačija svakoj ti si inspiracija! Ti si moja žila kucavica malena, dušo, ljubavi Na tebi si mjerim bilo Srce mi vozi dvjesto kilometara na sat Malo se bojim da ne izletim sa  sa autoceste života Ti si moje sidro, ti čuvaš me da me struje ne odnesu iz sigurne luke na otvoreno more, ocean zbiljnosti Ti si tako malešna da te čuvam u kutijici sa zlatnim prstenom od ljubavi Zlato moje, pozlati svojim dodirom i mene Ne dam te nikome: samo moja si i nikoga drugoga Moje privatno i posve osobno vlasništvo! Malena malena moja

Vičem (u sebi plačem) Pred očima mi ljudi izrezani hladnim oružjem Kosama kosci mašu i padaju glave Uzdišem teško od težine u želucu Pokušavam spasiti sve te silne ljude NE uspijeva mi, ne polazi mi za rukom Zašto se to događa?! Jesam li ja to (jedini) preosjetljiv? Ili se trebam buniti i protestirati? Tako nije pravo ni pravedno! Zašto moramo umrijeti? Ja želim živjeti (pa makar zauvijek!) Riječi su mi prekratke da dosegnu beskraj (Možda bih trebao pisati na njemačkom?) Kucaju mi na vrata osuđenici na smrt Pokušavam ih pustiti u kuću da se sakriju od smrti No ne mogu- vrata su zaključana ključ sam negdje zametnuo Gledam jadnike kako ih sustiže usud, a ne mogu ništa! Zašto pohode baš mene ti ljudi?! Ja sam samo smrtnik Ali ja sam i iscjelitelj, bioenergetičar tjeram smrt od bolesnih ljudi Ja sam lažac! (Običan šarlatan...)

U dubini moje duše sam sam Bolesno sam sam u sebi Nikoga na vidiku miljama daleko Pustinja, prava Sahara unutar mene Tebe nema; ti si izvan mene Bila si vidljiva, potm prozirna Sad si nevidljiva oku mom Gdje je tvoja kuća, tvoj dom? Tražio sam te po svijetu širokom dokle god sam mog'o doseć okom dalekozorom Teleskopom sam te tražio, zvijezdo udaljena Ali nebo je bilo mutno od oblaka Glava mi je mutna od crnih misli Mračan mi je duha obzor! Zamračen mi svaki prozor doma mog- kiberniram Duša mi je umrla još jučer Ja sam hodajući mrtvac Hodam u  krug po svojoj sobi Sa mnom nema komunikacije -zaboravio sam govoriti Znao sam pametno zboriti Sad sam emocionalno zaostao Vrijeme je da si iskopam grob mirno legnem u nj i zaboravim da smo živjeli...

Danas, jučer, sutra- ništa to nije važno Ti si samo moja, volim te super-snažno! Kilometri nas dijele- nema veze Nemam s tobom osjećaj obaveze Naša je ljubav slobodna Na srcu mi rana ubodna Utisnula si mi u nj pečat Piše mi na srcu tvoje ime Mogu se nositi sa time Hvala ti na ovoj opuštenoj ljubavi Nitko nikoga ne veže niti ti mene, nit' ja tebe U ljubavi ovisnoj srce mi se steže i to jako boli Dobivam infarkt! Al' ne, ti me puštaš: da živim, da dišem punim plućima (do posljednje alveole) Moje misli su gole one se Bogu mole da ostanem zauvijek s tobom Materijaliziraj se u mojoj blizini Krilati ljudi mi smo na visini Progovori ljudima o meni, zini Pohvali me kak' sam dobar k'o što i ja hvalim stalno tebe Nije mi više hladno zimi više me u mozgu ne zebe Ti si moje ognjište Napokon ću ugrijati promrzle udove! MODERN LOVE Today, yesterday, tomorrow- it doesn't matter at all You are mine only, I love you super-strongly! Kil

Sad sem stari, stari deda i niko me više ne gleda Niko za moje priče ne mari stare su to, bezvriedne stvari Došel sem na kraj puta, steze kaj jedva čeka da se zruta- niko tud više ne prelazil! Osvetilo mi se kaj u mladosti nis na svoje zdravje pazil: sad sem betežen kaj stari pes Pil sem jako loša vina... Živela nam domovina! Žice u mozgu su mi se pomešale, dobim amneziju kaj od šale Držim se kak da me trese struja, tumor od gluposti u glave mi buja... Već mi je trideset let!!

Njegove staklaste oči piju tamu, muče ga sjećanja na vlastitu mamu Bavi se mislima na animir-damu Svirucka za život staru kramu (škart od narodne glazbe) On je sakupljač uludo potrošenog vremena Živi u gradu podno Sljemena Prosuo je sjemena i sjemena ali ništa nije oplodio Jednu je čak uhodio i pod okno joj dohodio da bi joj đitru svirao Ali ona je bila društveno dobro i nije za njega preveć marila Piše nezgrapnu poeziju umišlja si da je Ujević Tin U kosu si utrljava briljantin da bi ličio na Elvisa Još ima nekih sličnosti: labilne je, krhke ličnosti manično - depresivne osobnosti ograničene radne sposobnosti Njegovo ime nije poznato, po značaju je mali mravac neodadaizam mu umjetnički pravac Po visini je također mrav K tome se i krivo drži (nije prav) On je kreatura voštana figura Kroz život se teškom mukom probija Teško se muči- jedva dura Od životne borbe masnice dobija Njegove staklaste oči piju tamu...

U planinama živi div, nije mrtav- već je živ Sluša orijaš gramofonske ploče Vinili preskaču , no to njemu ne smeta On uživa- u iskrivljenoj glazbi U moru živi kit, nije gladan već je sit Najeo se riba i planktona Tu je kitica (tu je i ona) Bez smisla se kraj kita stisla U dolini potoka Konšćice živim ja Nije samo jedan ja, nego dva Borimo se nas dvojica u dvoboju na računalu, u kompjuterskoj igrici On protiv mene i ja protiv njega Nijedan ne pobjeđuje Ja me prosljeđuje Bogu na sud Nisam normalan- posve sam lud! Zato nepokretno sjedim, iz fotelje se ne dižem Pokušavam zaspati, u mislima ovce strižem Besciljno meditiram sve dok se subjektivno -ne rasformiram!!

Zidovi su me okružili, stiješnjen sam Puca me klaustrofobija Dizalo koje me je vozilo prema vrhu svijeta stalo je Ne bojim se pada (lako za pad) -bojim se udarca: smrvit će me Strugat će me sa asfalta skupljat će me lopatom Otvorenih vrata lifta i koraknuh u prazninu Čudo! Ne padam... Visim u zraku dvadeset tisuća milja iznad tla kao Superman Mogu lebdjeti, mogu letjeti u svim smjerovima To je ZANOS! Zanos je znanost o ubijanju vremena kreativnim radom- pisanjem poezije Tipkovnica mi se udubljuje pod prstima Na zaslonu se materijaliziraju slova, pisač ih lije na djevičanski bijel papir Razdjevičavam taj papir Sa papira kanuše tri kaplje krvi Više nije čist, sad je ukaljan mojom subverzivnom aktivnošću Osjećam se i sam prljavo -porodio sam krvavim porodom pjesmu Bijah zanesen, sad sam odnesen plimnim valom petnaest metara visine Utopio sam se u moru krvi k'o i mnogi prije, a čini mi se i mnogi poslije mene dokle god je ljudskog roda...

Prostor je to u životu uvijek ispunjen sjetom Dragih ljudi i vlastitih želja sjećamo se s pijetetom Nemamo više nikakvih stremljenja potpuno smo se prepustili struji Na svome unutrašnjem ekranu vrtim za sjećanjem sjećanje U glavi mi sjede arbitri to je pravo vijećanje izmeđ raznih dijelova podijeljenog mene Što će biti, što li će odlučiti? Hoće li me još dugo mučiti? Zašto me mrcvare (ovi moji drugi ja )? San o sreći zacijelo  je  utopija! U njemu  sam se utopija , od njeg sav sam pjan Nemam nikakav osjećaj za stvarnost proziran sam duh nemam nimalo smisla za tvarnost Ja ne postojim- to me ti, čitatelju, sanjaš Zaspao si čitajući- dosadne pjesme!

Još sam samo dečec u duše Moje piesme zato niš ne vrediju Moji neprijateli ni malo me ne štediju Ja još uviek sam isti, piesnik isti Poligamisti, elitisti, hodači po pisti zaprav mi niš nemreju Oni saki put premreju kad napišem piesmu Piesme su moje oružje ž nemi se borim, bijem bitke Piesme su mi dobro naoštrene, britke Sakega ko me napadne ja bum ž njemi piknul i prepiknul Neprijatel saki mi bu skviknul kak pajcek na kolina Moje piesme su moje orudelje moreju poslužiti i kak teški kamen kada se kiseli zelje One su kak auto voziju me čez sviet do drugih ljudi kaj ih voliju čuti Taj auto goriva ne išče Ja pak posla ne iščem samo se po iže stiščem Trbuv mi je puna sala a u glave sam prava budala Druge ljudi ne kužim spiku Draga, imam te u piku!

Zaspao sam noćas na ležaju od suza... Zanemari to- to je kuruza! Ništa više ne razumijem čekam malo da se umijem Pišem bolje no što umijem Dođe mi nekad da se ubijem da si prikratim muke Lete avioni, letu štuke Gadi mi se tvoje lice zbog prišteva i kljuke (nosa poput kljuna) Ne vrijediš mi ni pet kuna Bacam se u negativnost zbog operativne invazivnosti Po mozgu mi ruje i puštaju struje Misle da me time smiruju svježu energiju daruju Zašto me zanemaruju?! Svi vampiri koje hoću raskrinkati Svi oni roditelji koje treba cinkati za loše postupanje sa povjerenim im blagom trebam za smislom, za životnom snagom U sebi hodam, mrtvi slonova idem tragom U sebi razmišljam, nad sudbom si razmatram, život ne živim, samo gledam, promatram Uzimam zalet i zatrčavam se, no on je prekratak Padam u provaliju koju željah preskočiti Kako (pitam se) životu i Bogu doskočiti -kad si malen, neznatan Ništa ti, ništa, ne vrijediš Trošiš li se, ili pak štediš -sve ide k jarcu!

Pišem pjesmu kao prvi put živim, dišem, baš kao prvi put kad počeh disati samostalno Još uvijek zatvorenih očiju vidim slike DA, još snivam kao u početku svog života mirno, staloženo, bez grižnje savjesti Letim zrakom kao prvi put Dižem se, padam- slobodno, bez krila Vrtim u glavi svoju glazbu Ona ne izlazi van iz nje, intimna je Vjerujem da će sve biti dobro bit će svi dobri Nitko mi neće učiniti istinski nešto nažao nitko mi ne može ništa Može li se to nazvati Bogom? Ne znam- to dokučiti ne mogoh ni dan, danas Ja sam čovjek bez smjera, lutam Lutajući se tražim neznanim putima Ma valjda ću se naći za života Čekam telefonski poziv izravna žnora sa onostranim Prolazim mi život u čekanju Psihičko stanje nepromijenjeno vječito sam maničan (u depresiju ni prismrdit) Kad ostvarim svoje želje- bit će prekasno više neću biti živ, samo zombi da mi se barem pokrenuti dok sam još živ Na televiziji reklamiraju kremu za pomlađivanje Kupit ću par komada promijenit

Preda mnom praznina davno prošlih vjekova Sve to meni ništa ne znači U depresiji se sanja prazno manija je prazna radost Sve je praznina Ti- si praznina Ja sam praznina Tko si ti? Što je praznina? Praznina je planina neprelazna nepreletiva Vrh joj je uvijek iznad tebe Ne može se probiti Uvijek samo više propadaš u nju kao živi pijesak Pitam se jesam li u maniji? Ili je ovo premostiva euforija topla pustinja samo na dlanu Bojim se bolesti Ne želim te prestrašiti ali nisam li te zaveo manijom?! Kolebam se između manije i depresije Ovo je više nije pjesma ovo je stvarnost Mogu te moliti za pomoć ali- to bi bilo stvarno jadno mislim...

Tvoje oči što tugu toče ne daj da me smoče ne daj da me smoče Radost sa tebe otpada kao u jesen sa drveća lišće žuto, krhko, ispijeno Strah ti čeličnim stiskom srce stišće Tvoj strah je tvoj krah Oblačim frak ulazim u brak Dvoje pingvina tristo litara vina Duga svadbena povorka bijele limuzine trube tvoje ime Rulju prisluškujem da saznam što se o meni govorka U biti se ne želim udati za tebe no znam da si jako bogata Ipak to činim plačeš ne od sreće već što se tvoja kočija kreće u zatvor u kojem sam ja čuvar Plači, dušo, plači rješenje svog problema zasigurno nećeš iznaći Tvoje oči što tugu toče ne daj da me smoče ne daj da me smoče Otvaram kišobran jer kiša lijeva iz dva tvoja oka štrcaš suze mislila  si da će ti ovo biti najsretniji dan u životu Zaboravi ljubav i ljepotu Nek' ti se noga nađe na putu Otputuj- da izliječiš ranu ljutu Unaprijed propao brak! Svlačim crni frak Potrošio sam svu tvoju lovu Čistim grlo Udišem gorski zrak Otputo

Ljuljam se na stolcu za ljuljanje i baš razmišljam nešto: Jesi li ti žena za mene? Ružnim rukopisom ti pišem pjesmu ružnoćom opisujem tvoju ljepotu Ja sam isposnik na povratku iz pustinje Tražio sam savršenu ženu meditirajući na osami Povratkom među ljude nađoh tebe Ugledao ti ljubav prema meni u očima Kako naivno dopuštaš da te svladam Ti baš si blesava žena pa kad ćeš se opametiti Ne daj mi da te uzmem Srce ti je reklo da me se čuvaš intuicija ti vrišti da sam opasan po tebe Ali tebi se živo šljivi ulaziš dragovoljno u moju stupicu Sjedaš kraj mene na klupicu ljubiš me strastveno predaješ mi se potpuno Od tog se osjećam božanstveno... Budim se u stolcu za ljuljanje

Ja sam mrcvaritelj stihova beznadni razarač poezije stihoklepac vječno proklet Kljucaju mi cenzori utrobu Mrtvi se pjesnici zbog mene okreću kao rotori u grobu Soba mi zbog kosog poda visi htjela si bit moja, ali nisi nikad nit' ćeš biti Ti odlaziš u pak'o bez mene Eksperimentiram kao doktor Mengele s imenicama, glagolima, zamjenicama pjesmice mučim u klaonicama Neću vam dati niti jedan više stih, sve ću upropastit Slomit ću vam križeve na grobovima tragično umrlih stihova U prolazima hrvatskih pjesnika na čijim se zidovima koče mramorne ploče sa sažecima njihovih lijepih pjesama napast ću teškim maljem i zdrobiti u  prah Ja sam samo kreatura teško sam zlo utjelovljeno Jelo na brzinu zgotovljeno Podmetnut ću vam u juhu svoje stihove Kad shvatite da ste otrovani nećete me više moći povratiti ništa vas, ništa, neće vratiti kad se mnome otrujete dugo ćete i teško patiti Zadnjim dahom glas mi čujete: Ha, ha, ha, ha!

Prelomio sam sve što me mučilo pregriz'o sam probleme više me ništa neće žderati od sutra znam da sve će na bolje da krene Volim vas, ljudi, sve sve ću vas darivat Razdijelit ću potrebitima sve svoje pjesme Zbacit  ću s leđa taj težak teret od stihova tako da mogu pisat dalje Evo, vidi se svjetlo na kraju tunela živa luč sja mi u srcu dah zdravlja udišem nakon mnogo, mnogo vremena Otvorit ću širom dveri mašte zasijat ću sjeme u kreativnosti bašte Niknut će knjiga mudrosti ne plači, dušo, kriv sam- oprosti Razmatrah dugo o tvojoj sudbini zaključih da sam kriv za sve svoje poraze Branu gradim za bujicu riječi da izgradim hidrocentralu pjesama Riječi mi poplave dolaze sa mozga siluete tamne silaze Na usta ružne stvari izlaze Ali smiri se, opusti se, stari ne brini glupe brige strahove, tuge, pusti, ne mari Reci slobodno što te muči slušamo te- sad je tvoj trenutak Sve uši svijeta gledaju u te srca veselo, vedro kucaju Stihovi teku, metafore pucaju p

Plagiram živote slučajnih prolaznika pratim im pokrete i imitiram ih Skidam im ponašanje- nemam svoje ne znam tko sam- uklet sam Pjevam neke tuđe pjesme Postojim samo kako bih uzimao Ja sam kradljivac blaženih duša Jako im zavidim Ja ne bih ni postojao da me nisu iskopirali po nekom drugom, boljem; klonirali vješti falsifikatori Nemam svoje oči, mozak svoj Misli moje tuđe su zapravo ni jedne izvorne nemam Ja i nisam netko, netko sam drugi Ante Marković mi je ime "Crni" mi je nadimak Ni on nije originalno moj naslijedih ga od dede i oca Gacam po debelom blatu nečijih života nikako da se očistim od tuđih problema Ja ih moram gutati ponizno poltron sam, klimavac Tuđom glavom klimam nečijim tuđim rukama se rukujem kad se pozdravljam sa originalima (drugi su originali) Osamdeseta sam kopija Osamdesete kopije Osamdesete kopije Osamdesete kopije Riječi ove pjesme su preslik mojih misli moje misli su preslik teve reklama Televizijske reklame su

Pjesnik je napisao nježnu pjesmu on mašta o ljubavi Sreća je nedodirljiva njemu Pjesnik je pjesnik honorarac (ne kao mi super-produktivci) Piše samo povremeno u trenucima posebne inspiracije Pjesnika sam upoznao u bolnici oboje ovdje ozdravljamo duše Bio je to susret sličnih duhovni susret dvoje stvaratelja Pjesnik je ubrzan: nema  toliko riječi na svijetu koje bi on mogao izgovoriti Rime su mu meke i suptilne stihovi obasjani vedrinom i svjetlucavi poezija kratka, jezgrovita Otrov se drži u malim bočicama (kažu) ali njegov stih nije otrovan -već liječi srce i mozak Njegov stih je... bit sna pretočena u riječi

Pripremam se za trenutak svoje smrti zamišljam sve i najmanji detalj Sve moram pripraviti prije no što zgasnem Potišteno svjetlo gori do duboko u noć Govorim nešto, frfljam- ne razumiju me Gledam se u ogledalu: efekt crvenih očiju Pokušavam pisati, tremor mi ne da Zašto baš ja moram umrijeti? NE! JA NE ŽELIM UMRIJETI! Žicam za još koji dan života Bože, zar ne postojiš? Zbog Tvog nepostojanja nemam se kome moliti za spas duše Duša mi je ukaljana, crna Osjećam: smrt mi neće donijeti spas Samo: još veće i strašnije muke Nemam još mnogo vremena Srce mi arestira i gasi se Dah mi se cijepa i gušim se Mozak mi se raspada i urušava u se Vjeđe zatvaraju i lijepe za oči Zbijen sam u kutu poput malog miša lije sa stropa krvava kiša Odlazim iz nekog razloga višeg (razlog više, manje) razloga bivšeg Nekadašnji sam čovjek u tami Odi, dušo, tuži me svojoj mami pa zašto si polagala nade u mene?! Težak metal pada s neba Živa iz razbijenog toplomjera bježi po podu Ležim

Iza mene su prestali plakati ispred mene svi se smiju Na ovom teritoriju svi su radosni Luđaci tumaraju ovim krajem na šumskim stazama divlja zvjerad Neprestano se podsjećam na smisao Moram si slikati srce i pluća da vidim si duh i dah da se osjetim potpun pretočim se u ideje o sreći i probudim Nestajem u jesenskim izmaglicama Hajde nađite me, vi budale Nemojte ni pomisliti da ćete uspjeti ovo je područje na kojem užas vlada Umiru ljudi kao muhe Prisjećam se davnih osjećaja koji življaše u meni kad bijah malen Svježina me neka prožima Kako ću biti zadovoljan sobom kao u ranom djetinjstvu? Ova oblast osuđena je na vječnu tamu Budan sam, ali kao da nisam pospan sam od kemije što je pojedoh Rastapam se, cijedim se- pod me guta Pobjeđujem na kvizovima znanja Reci, sine, koga voliš?

Želim se izraziti na papiru crnim slovima Želim pucati iz puške po pokretnim metama Pjesmo moja, održi me budnim spava mi se jako, neprobudivo Fućka mi se živo, neporecivo- za Tebe, Bože Želim se izraziti mislima, uvjerenjima, stavovima Proplakat ću kad se probudim- znam to ako usnem duboko do smrti upitavši zašto nisam crknuo Želim se izraziti bolešću i bolnicom onim sjenama što se miču po hodnicima gore-dolje bez prestanka Govore na malim grupama crtaju na radnim terapijama Želim se izraziti rođenjem jedne pjesme u kojoj ću reći baš sve što znam pokazati sve, baš sve što umijem Želim se izraziti Želim se izraziti Želim se izraziti Želim se izraziti mada ne znam kako Ostat ću budan pa bilo mi to zadnje u životu Prestat ću se osjećati krivim za sve prave i krive Drine Tako me sve boli i želim zaspati Zaspat ću kao da pijem sedativ slatko sredstvo za uspavljivanje satkano od snova Želim se izraziti za govornicom šuteći razumjet ćemo se telepatski Želi

S prestankom ljubavi skršeni smo skroz pada crni mrak; mi smo u sebi sami Moj mačak je ulovio ogromnog štakora Predano pisar ispisuje listine svete knjige Ova stvar je poprimila čudovišne razmjere moje oči su izokrenute, gledaju unutra Kažem ti: to je od straha Samo da si stavim naočale na nos pogledat ću ti ravno u oči Gle, u zjenicama ti vidim križeve! Glava ti je groblje varaždnisko kosa ti je grmlje od lovora Ja sam grobar svetomartinski Velečasni Pavel, blagoslovite je da je spustimo u grobak nježno lagano, da je ne probudimo Nema više moje ljubavi među živima ostaje mi da održim živim njeno životno djelo Bila je velika svećenica religije ljubavi Bila je sve što imam vrijedno (spomena) moja draga, najljepša; nježna ruža Predajem rijeci suze njene iz očiju mojih Nađi me tamo, daleko iza horizonta Tamo u Kini, na kraju svijeta na kraju dana, u hrabroj uspavanki Gutam sve u sebe, da zaštitim njeno ništa neće ostati nezaštićeno Pokrit ću sobom njena bl

Penjem se na goru ludila, Olimp crni Želim isprobati svoja nova Ikarova krila Korak, dva... uzimam zalet skok sa stijene u prazan prostor Zašto su me odabrali za ovaj eksperiment? Tko su oni (pitam se)? S koje su planete sletjeli na ovu? Prebrodili smo mračne dane ali ipak se bojimo povratka na staro Novac nam je sve- zato plačemo! Nude nam se nove prilike za uspjeh Pišemo svoju knjigu o jutru Ovo je naš privatni film Ne glumimo- dokumentaran je Iskreni smo u svojim osjećajima cijedimo ih kroz filtre straha Padamo beskrajno u bezdan, u trans liječimo se ovdje od nedostatka duha Nismo mi krivi za to Nismo podobni za padobrance Mi smo sinovi majke oluja Danas tražimo kruha nad pogačom nismo uspjeli u komunikaciji Predali smo se olako Grčimo se pokušavajući- preživjeti Diži se iz kreveta dok je dana ne deprimiraj se više Ne depriviraj se više ti Odustani od želje da me kontroliraš ja sam slobodan kao ptica neće ti uspjeti da me staviš u krletku Isprep

Peti peti petak crni nije nego subota kuca na vrata i razvaljuje ih Kidam nalijevo- i tamo je subota kidam nadesno- tamo je također šabat Kidam nebu pod oblake- tamo ner vidim Boga samo bogati (a bogati?) bogatijima postaju Do kraja ćui zaspati na koljenima plačući razdrerat ću ih klečeći hodajuć do krvi Zaspah, a u ušima zujanje frižidera kompjutor blinka, monitorom mi namiguje "Ajd napiši štogod, zapjevaj kume" Kum ti je u gaćama, jadan ne bio! "Oš pjevat ili zašuti već jednom grobaru! Nemoj da te molim, kumim, preklinjem Ti si tako dobar i pjevan pjesnik" A da?! Reci još koju o tome, prozbori... kad već nemam samopuzdanja, samopoštovanja Kad bi me barem publika hvalila kojoj bih čitao stihove brojne Evo već preko stotinu stranica poezije I kum bih im bio, otac, sin, brat! Ma hajde, Bože, ovo ti je moja mala molitva da izdam svoju prvu zbirku Ako postojiš- to će biti Ma ne vjerujem! Popio je tugu svijeta pisac nemirni stopio se s dubi

Na podu čitam crnu kroniku Na svježe opranom podu lije se lokva krvi Obiteljsko nasilje eskaliralo je ubojstvom Nitko više nije živ, svi su popadali  na pod lije se lokva krvi Kiša curi kroz rupu na stropu ispod rupe je lavor Tresem se od hladnoće pod poplunom na krevetu jer je zima, a soba se ne grije Gledam neke slike u glavi i postajem predsjednik užasa Lije se lokva krvi Pisač, risač, pjesnik putnik, patnik, pustinjak Asket! Ajmo na basket, na nogač dosta je sjedenja, enough gledanja, suviše slušanja Ostvarimo se, materijalizirajmo duh Produhovimo um, isperimo mozak nečist Ti si komunist, crveni gad izađi iz kuće- odi u grad Osjeti ritam, vani je vruće osluhni vrućinu: ritam jer bitan Ulicama grada liju se lokve krvi

U hladnoći duše svoje tresem se i tresem Otresam te od sebe- neuspješno Ti si pjesma u noći bez struje Bosim nogama tapkam po mraku svijeću tražim i ugarak da je upalim Ti si pjesma pod svijećom ti si noć pod plaštom crnim sigurnost pod Jorgan-gorom i toplina Nikako da mi krene inspiracija da ti napišem pjesmicu Kako se svijeća smanjuje tako mi se živac stanjuje Majka mi se, probuđena, skanjuje: "Idi, sine, s milim Bogom, spavati" Možda završim ti pjesmu u snu Uvlačiš mi se u odmor noćni dok usnivam i udišem neizmjerivo ludilo Otisni se, dušo, na pučinu stihova                           ... Budim se ležeći za stolom Printer radi polako, gotovo tiho Tiskam sliku iz vremena sanjanja Brodovi nježno plove i razne snove nose u beskraj na obzoru Umreženi smo katatimnim slikama, Jung sretan doživio je iza smrti svoje podsvjesno: simboli pucaju Branimo se od navale panike, predemo tiho Kolebamo se: probuditi se ili ne?

Pod ovim naslovom se skriva otvoreno pismo, otvorena rana Zatvorena usta, zatvorena  vrata Nijemi govore, govornici šute Napravio sam nešto ružno- ubio sam Čeka me smrtna kazna Molim vas poštedite me- nisam mislio ubiti Dogodilo se, omaklo mi se Gurnuo sam te u dubinu, draga moja Možeš li mi oprostiti? U tvojim posmrtnim ostacima još titra tihi glas života Zoveš me, ali ja se ne odazivam Stid me je odsjekle mi se glasnice odsjekle noge, presjekao dotok krvi u mozak Ne mislim, ne osjećam ne osjećam te više Ne volim te više... Sanjam te tihim snom, snivam da si sa mnom U budućnosti živim boljoj, dalekoj Skriven, skutren u rupi crnoj nekoj Ovdje sam siguran! Nema ni mojih ni tvojih i i Montecchi i Capuletti su mrtvi Samo nas dvoje smo živi Tako sam predvidljiv u svom pesimizmu u crnom cinizmu Tvoju karizmu predviđam i prije no što sam te upoznao Pa kad ćeš već jednom doći da te upoznam- i odbacim

Tiha topla krv, mlaka voda i malo hrabrosti s osjećajem dužnosti; prošlost je opet živa nisi ti, nisi,  kriva! Milijuni žeđaju te. Nema te- nikada! Patuljak čuči na rubu šume vilenjaci spavaju svoj san Vukovi zavijaju, plaše mrak na stazama kojima kroče Tu si ti, skutrena u šipražju Bojiš se poput kakve djevojčice zalutala kad je pala noć Nalazim te telepatijom pružam ti upaljenu svijeću telekinezom Pazi da se ne ugasi! Pogreška za pogreškom, nižem nit po nit Patuljaka i šarlatana već sam napit, sit Gađamo se cvijećem, ružama Priglupi, zadavljeni, ugušeni tren po tren u prometnim gužvama Tražimo se, gubimo se, sneni Trnove vadim iz prstiju iglom prahom bijelim Nit' te sanjam, nit' ti se veselim Prepreke životne u trku preskačem spotaknem se pa padnem Da spasim Rim kao bijela guska gačem Tek što se načnem- već sam si pojeden Život mi je kosac, lukav i prepreden Uvijek  me zariba- i kazni tobom

Crn otrov, mrtvački pokrov Krov svijeta, lijepa teta San snova, lova do krova Do kraja sve zagađujem, sve baš sve megalomanski, kleptomanski apokliptično, eliptično apolitično, simpatično Dijelim bogatstva koja imam, a nemam ništa Plaču slonovi za mrtvim bratom Razmetni sinovi traže izgubljenog Oca i Svetu Mater Materijalizam, cinizam, artizam partizan dominacija, aristokracija, demon-kracija To je kao mikro i makrokozmos I sve ono između te dvije krajnosti Putujem da zaboravim da se otkravim, da prizdravim Zašto?! Jer je kasno, prekasno prekrasno časno dično masno Plati pa putuj Zavrni rundu; obuci bundu... Završi već jednom s tim očajem!

Zaboravio sam kako je to živjeti već predugo trunem pokušavam se oteti zaboravu no nitko me se više ne sjeća Nisam više konstruktivan ni kreativan Već sam dugo nitko i ništa ali barem još sanjam o sreći Zlo zlim snuje; mrak po tračnicama putuje Žižak svijeće trepće u daljini Orao suri stražari na visini Sustav je suviše kompliciran da bi ga prokužili naivci Množim se u noćima Koristim se super-moćima za uništenje svijeta Katus mi u tegli cvjeta Alfa beta gama delta Još uvijek broje mi stihove nebrojene Borim se nemoćan protiv neubrojive sudbine Brodovi mi se nasukavaju na uvijek iste pličine Pogledaj me iz blizine Možda me shvatiš, A možda ipak ne?

Umor... Materijala zamor, crni mramor Upala mi je u oko gramatička greška i oslijepila me trenutačno Bljesak genijalnosti moje oslijepit će još troje bedaka što čitaju ovu pjesmu ovu uhvati se za bovu more je ovdje prilično duboko a pjesma duboka i umna šumna (štoviše) Bruji kao motorna pila i reže duboko. "Timbeeer!" No exit! Knosos nam je svakodnevna zbilja gubimo se iz dana u dan, iz dana u dan iz dana u noć- u bezdan Izlaz! Svijetli crveno natpis na engleskom ali iza dovratka je samo mrak neprobojan Predstava još traje svjetlo je upereno ka pozornici U gledalištu je samo jedan gledatelj No, je li to čovjek? To je nakaza, nečovjek (monstrum?) On ne gleda što se događa na bini Njegove mutne oči ne registriraju svjetlost U njima se rađa samo mrak To sam ja!

Sanjam da sam pjesnik pišem dnevnik bez događaja Samo osjećaji lebde među recima pustoš na bijelim stranicama Bijela linija na sredini ceste vodi me kroz hipnotički trans: daleko Ratnik sam bez oružja ratar bez motike i pluga pjesnik bez pjesme sanjar bez snova Samo kruta stvarnost ispriječi se odjednom ispred mene u koju udaram nezaštićen brzinom od sto dvadeset na sat Brzina automobil nesavladiva krivina Smrt sije tijela po cesti Zdrobljeni lim Gospođo, plačete li za kim? Koga je odnio vihor? Neumoran sam radnik, patnik, zreo za ludnicu (birdwatcher ugleda pticu) Usporena snimka: krv kaplje kap po kap muza mi je ubojica!

Danas sam malko malčice lud danas sam s one strane Danas ne postoje ograde nema distance Sve je blizu, svi su ovdje svi smo braća i sestre Danas je tulum, glazba je glasna malčice preglasna, ali nema veze -nikome ne smeta Dobro sam, dobro; ne pitaj više jako sam dobro Pusti me da šutim, šuti i ti pjevajmo zajedno šutnju Ne potiskujem osjećaje ne sakrivam misli- samo šutim Dobro si ti, vidim: govoriš i previše Šuti već jednom, molim te Budi bez glasa- takvu te volim Svijet je dobro! Da je barem neka pjesma da me raspjeva da si barem živa, a ne da na groblju raspada ti se leš Da je danas srijeda, a ne nedjelja da je Bog moj prijatelj želim Spavam, a budan sam trčim, a plačem, urličem a sjedim, tresem se, a ležim Sanjam, a ne spavam Budim se iz košmara- u košmar!

Kako izmjeriti duljinu pameti? Kako odvagnuti srce? Ljudi s ravnalima i mjerkama za mozak cirkuliraju u mojoj blizini Kockasti ljudi, mičite se od mene Ja sam neizmjeriv (kao i svi) izvažite si radije talente Crni mrak, sanjam mrak svjetlo ne postoji Malo se smijem; često sam tužan osmjeh mi loše stoji Plakat ne mogu, od humora padam s nogu Sav sam potišten Ništa ne radim,  ni s kim se ne družim život mi je uništen Nije mi dobro (u prosjeku) ni koliko mi pod noktima crno Autoceste, automobili, benzinske pumpe, jurnjava Šleperi sreće; sreća me neće -ubit ću se Od grada do grada vozim terete poznate i nepoznate Pišem na odmorištu uz autocestu Sanjam topli dom, vani je ciča kabina topla, zagrijana... Kad će svršiti ovaj život da prestanem voziti- konačno!

Prostor prosto guta daljinu ona je samo zrak, ona je dodirljiva kako letimo put zvijezda Zvuk automobila u noći zamire Noćobdija piše pjesme, sanači sanjaju u svojim krevetima Cvrčci cvrče u tami Srce mi ne kuca... Samo trenutak! Pritajilo se da ne pokvari trenutak Događa mi se katkad da noću ne mogu zaspati Pišem tada bez smisla, smao da buda nešto napisano To mi je utjeha za život bez događaja, to mi je kruh za dušu Kada zaspim jednog dana ostat će za mnom putokazi izgubljenima Curi... curi mi istječe mi um iz vijuga kraji mi se vrijeme na ovoj planeti Kaplje mi polako, nečujno: život iz žila Pogriješio sam... zaletio sam se jurnuo sam... Sad više ne mogu stati no i ne želim se više zaustaviti Ne daju mi... ne daju mi da odem Sirena svira, elektrode rade Nadoknađuju mi gubitak krvlju tuđinaca                             ... Ali nije tako: to ja samo sanjam -noćnu moru Budim se u znoju

(Ton, kamera, akcija!) Uoči velikog blagdana, rođendana našeg predragog diktatora skupili smo se  mi pjesnici svi odreda imenom Branimir Fabek Svi redom alkoholičari, drogeraši, propalice ukratko: prosječan puk Skupili se mi eto tako da odamo počast bivšem predsjedniku Šašavije i simbolično darujemo sadašnjega jednom poemom za prvi rođendan na vlasti Novi vladar narodu je uglavnom nepoznat zove se Branimir Fabek (Pauza za čaj) A-ha da, zaboravili smo spomenuti: svečani mimohod kroz grad održat će se danas Građani se izvolijevaju nacrtati duž rute prolaska Branimirove limuzine                          ... Zdravo, zdravo, vrli puče Svi (ali svi!) mlado i staro, muško i žensko i primorci i kontinentalci (a i gorani) imaju jako slične glave, prigodnu facu za našeg predsjedavajućeg države -svi imaju lice Branimira Fabeka s manjim odstupanjima (već odvisno o spolu, godinama i klimi u kojoj obitavaju) "Sve je išlo dobro do

Skupa igračka- to sam ja Kad me naviješ, vrijeđam ti sve po spisku Zašto si me kupila? Zar ne misliš da je vrijeme da me se otarasiš? Ne misliš da je dosta mojih ispada (iz tračnica)? Ne stojim na tvojoj stanici, čekaš me uzalud Dobro, 'ko je tu lud? Ti ili ja? Ja. Uvijek ja! Nadaj mi se (Nikad) Nemam (Ništa) Ne postojim (Nigdje) Ja sam tvoja mašta koja proizvodi svašta (što valja i ne valja) I ove brodove što tonu kao Titanik Ja sam njihov ledeni brijeg Zašto putuješ njima?! I ti ćeš potonuti Iz ove zavrzlame se nećeš izvući vješto sročenim riječima Govornice, šuti! Slušaj! Vani grmi i lijeva, Nema ti druge nego na kišu Kad se probudim ujutro paranoičan: sav sam svoj To sam ja, samo ja- jedini ja! Od tog ne mogu pobjeći (ma koliko to pokušavao) Ne može mi to uspjeti ma koliko noću spavao uvijek se jednako umoran probudim Ja sam onaj koga nema Sanjaju ga drugi prestrašeni ljudi oni se tješe "činjenicom" da im ne može biti gore Sanjao sam

Nepobjedivo sanjam o miru dok vani bjesni rat Stišavam ga, čepeći uši prstima Nema ga više Ti lijepo neopisivo sanjaš sa mnom Naše dijete mira raste, odgajamo ga u duhu dobrote i tolerancije prema svim sanjačima ovog svijeta Sanjamo svi, cijeli svijet sanja lijepo neopisivo sanja o miru, dok vani bijesni nasilje Na televizijama ovog svijeta prikazuju ljepotu I samo ljepotu Lijepo neopisivo se budim budeći se usnivam Lijepo neopisivo jutro lijep neopisiv dan lijepa neopisiva noć Ovaj put bez sna- da bi se vidjele zvijezde Lijepo neopisivo; toliko neopisivo da ne stane u ovu pjesmu Lijepo neopisivo ne stane u ovu glavu Lijepo neopisivo opisano tek neartikuliranim glasovima lijepo neopisivo... s tobom... s nama Lijepo neopisivo sa savršenim androidom                                Što li sanja on? Dolly bezbroj puta preskače ogradu od titanija Tonem u san... Lijepo neopisivo

Jednostavne riječi što sam ti ih rekao jednom dok smo još bili skupa tako su te se dojmile da si otišla od mene Ti si kao ruža i tri tužna puža podno ruža Divlja ruža ruke pruža i sve je duža i duža... Nema muža, nema doma; ima cijev od kroma Ima dugu pušku Ima čarobnu njušku, preveliku naušnicu stavlja na ušku Ona je u mojoj  glavi, ona je na mojoj koži (mali sitni neugodni mravi) Od nje bježim, pokušavam se sakriti Ako ne uspijem- zemljom će me pokriti pogrebnici Nikada neće objaviti ovu pjesmu (bar dok sam živ ne!) Nikada neću ostvariti, tebe, moja ljubavi ti moja jedina ljubavi Uzdisat ću za tobom uzalud Uzalud ću sanjati susret s tobom u lucidnim snovima Tebe nema, niti će te ikada biti Pojela te je noć! Nekog je lako pročitati Vjeruješ li meni? Čitaš li me lako? Ili te varam svojim pogledom?

Zemlja mojih djedova i moja zemlja mrvi mi se među prstima Prsti su mi dugi predugi sežu do rastaljene Zemljine jezgre Povezan sam s planetom: ona je moja majka i dom Svaki otkucaj srca njen osjećam Drhtim s njom od hladnoće u hladnim krajevima Plivam u noj i njenim vodama (mada plivati ne znam) Ja sam njen krvotok, topao sam joj oko srca hodam s njom oko Sunca Ja sam Zemlja i Zemlja je ja Ona je moja pjesma, ova moja jedina pjesma Jedan mali stih Ne bih za nju dao tisuće i tisuće njih Ti si  moja Zemlja, njezin mali dio sve što sam sanjao i ikada htio Ja sam... Ti si... Mi smo... Ona je... Sloboda da sanjam, prostor po kojem se krećem Radost trenutka; od kutka do kutka Od pola do pola Ja sam pola, ti si pola Sa šakom  sreće i zrnom boli Kada sam sam- to ne boli Jer me voliš i ona me voli Mi smo jedan svemir

Sanjam da sam (uvijek?) sretan; sanjam Nikako da se probudim i evo prođe život u sanjanju Kucam na vrata- vrata nisu vrata Ona su samo narisana na debelom betonskom zidu Odlazim (ja ne odlazim!) polako otječem u kanalizaciju Plešem, lagano plešem sam Pravim pauzu- ona je preduga! Duga je k'o život sam... Plešem tiho-bez glasa, bez muzike Krećem se kroz zrak, siječem prostor preciznim pokretima To je pravi tai-chi Ne sjećam se kako sam počeo plesati Ne želim nikada stati Ja sam perpetuum mobile Krećem se, svijet stoji To se zapravo ja (a ne Zemlja) okrećem oko sebe i Sunca Pišem riječi bez smisla, samo pišem -da se umirim, suviše sam nemiran u sebi Ne pomažu mi ni antipsihotici da se smirim Mahnitam (ali) bez razloga Plešem, pišem pišem, plešem Po papiru s kemijskom u ruci plešem i ostavljam tragove Hijeroglifi su goli dim- ovo je još nerazumljivije Ovo samo ja znam pročitati...

Riječi zamiru u tišini                           tiho                           tiho                           tiše Najtiše kaplju suze mislili smo da smo u pravu al' smo u krivu uvijek kada mislimo da smo u pravu Umiru svi, neumitno samo ne znaju kad to počinje Ne znaju ni kraj- on je u nedolasku Nismo došli na mjesto sastanka sa tobom, živote moj, djevojko bajna Tako si tužna Na tvom licu vidim godišnja doba Na dlanu nosiš prah- stavi me u urnu Rasipam ti se, vjetar me nosi Strepim nad svojom srećom, nad svojom sudbom Jesam li stvaran ili tlapnja nekog neznanog bića, njegov um? Postojim li? Rade mi o glavi; nitko me ne voli Označit ću ovu stranicu, za deset godina se vratiti na ovaj tekst Bojim se- sve će biti isto (nepromijenjeno)

Tri ljeta prođoše od moje prve ljubavi Grad je pun tamnih silueta Noći kaplju tiho, mekane i tople Nadimlju se prsa od dubokog disanja, sjedim i pišem: tražim smisao bajke Meditiram; promišljam pod maskom, odljepljujem je s lica -otkrivaju se mišići i gola kost Reci, jel to istina da patuljci siju sjemenke pameti, samo se treba sagnuti i pokupiti je s poda? Ne znam je li ovo samo test ili prava stvar u kostima harlekina Šećem gradom, ne radim ništa to nije za mene, ne zanima me Kada pišem ne radi zapravo To je nerad, ali ne i dokolica Svjetlo je blijedo i kafiću prigušeno, pridavljeno Pijan teturam kući Zamro sam; kucam, zatrpali su me Spavam zimski san u svom brlogu Hipnotiziran sam- ti si bacila trans Izbacila si me iz aviona, bez padobrana Možda preživim: i to se događa, zar ne? Ako budeš letjela nisko...

Drhtim tako snažno, nepomirljivo S tobom je sve u redu, ti si tamo vani Nema te Curim kao pijesak u pješčanom satu rastvaram se polako, ali neumitno Blijedim, moje boje su sive Samo malo! Zašto si ti tamo vani?! Nisi ti ništa bolja od mene -zašto si onda tamo vani? Smrznut će te ledenim dahom i pohraniti u zamrzivaču za bolje dane- za mene samo za mene Ali ne- ja to samo zamišljam tako Ti i ne postojiš; samo ove sjene hodaju po hodnicima gore-dolje To je moje jedina stvarnost Uzdišem za tobom, ali te nema Samo ove sjene... Samo ova sunca iznad mene dok ležim u krevetu isijavaju x-zrake Izvanzemaljci me pregledavaju Tko sam im sličan, kažu- po svemu! Po mislima čak                               *** Pobjeda je tu! Opet vodimo u ovoj tekmi Naši, naši! A tko su naši? Nema nas, naši su u ofsajdu- prelaze u drugu dimenziju svaki put kad linijski suci dignu zastavicu I nema nas više Samo ja još stojim na golu Priđite! Da vidim koliko ste dobri                  

Nikada nisam bio svoj, samo tuđi                                            svačiji                                         društven Moje misli su bile nedodirljive Jeo sam sam, spavao po rupama nezačepljenim Ja sam lutka u rukama trbuhozborca hipnotizera manipulatora Moji dani su pusti, noći pune tebe podneva oblačna, bez sjevera Ne razumijem zašto, ali nema te Moji snovi su veći od ljudi oni ih halapljivo trpaju  u svoja ogromna usta i žderu U davna vremena bili su sitni i neznatni; bezopasni Ali rastom ljudskih želja oni se počeše debljati dok ne postaše tisućutonski, nezgrapni Groznica realizacije i tvarnosti rasla je zajedno sa zubima šiljastim Bog je postao suvišan... Zar doista!?

U glavama su lomovi; Degasove balerine plešu tiho pretiho Suptilni dodir umjetnosti i olakšanje Ali tek privremeno: lomovi su stalni Šteta je sve veća, nepopravljiva Sjedni kraj mene; slušaj me! Da malo popričamo o tome Pogledaj kako miriše lovor Slomljen sam

Između nas je mrak; blaga topla tišina Šećer se topi u šalici čaja dok ga miješam Gledam kako vani pod svjetlom uličnih svjetiljki snijeg pada neumorno, vječno Ratovi bjesne u daljini; ja te volim, ne dopuštam im da se približe Bijelim krilima te zakriljujem Čuvam te od zla nepokolebljivo, ustrajno, sigurno Htio bih da ovaj život duže traje volio bih da si ovdje zauvijek, ne puštam da odeš Nikada..!

Zaboravljajući da sam ovdje zamišljam tople krajeve Ne trebaš mi više ni ti nitko mi ne treba Provodim dane u krevetu Sanjam duboko, tako duboko neizmjerivo Glazba  se čuje iz davnine glas galeba iz daljine Dan svijetli tako sjajno Gledam se sa strane i odozgo Nisam ovdje, tamo sam svugdje sam (osim ovdje) Ne slušam intuiciju, prkosim joj mada znam da se neću dobro provesti čineći to Ljudi koji me okružuju su samo sjene Sunce je daleko iza oblaka u drugoj galaksiji Hladno je, gusti dim me obavija Gorim sav: u vrućici pišem pjesme Ne stati, ne prestati pisati to je zabranjeno Ne, nikad        nikad        nikad        nikad Odnekud izranjaš ti iz tame nosiš svijeću, tražiš me kažeš dugo Ja sam izgubljen u kartonskoj kutiji, u ladici bez ključa Pusti me van Izgaram...

Jedan je manje suvišan na ovom svijetu prokletom Svira limena glazba, sprovod mili niz blatnjavi put Kiša sitna, dosadna, sipi i kvasi zemlju Ljudi ubrzavaju i produžavaju korak da se što prije sklone od kiše u mrtvačnici Nikome nije stalo do pokojnika svi su ovdje samo da bili viđeni Takav je svijet Živio je predugo hraneći se svojom boli nikad nije bio gladan Sad će se njime gostiti mikroorganizmi i crvi Sprovod stiže na groblje, kiša prestaje traže rupu u zemlji u koju će ga baciti Lijes pada s treskom u raku Svećenik požuruje sa svojim govorom Misle ljudi: "Samo da ova parada već jednom svrši!" Kadli naglo se budeći, odižem poklopac, gledam ih staklenim očima Žene vrište, muškarci se snebivaju Što je svijete prokleti?! Nećeš me se tako lako riješiti! Ne daj Bože da taj čovjek budem- ja! 

Gledam vas, drugovi, što se ponapiste Tko će vas nositi kući? Bili ste sjajni; slavni i bogati nitko vam ravan nije bio Dug je put od slave do dna vi ga prođoste unatraške gledajući u retrovizore vaših glatkih vozila Vrhunska aerodinamika u padu na leđa Vjerujem vam sve, samo pričajte i pričajte, i ja sam pijan Hoće li vas itko drugi čuti..?

Jednog jutra otvorila mi se psiha u ogledalu čudna, iskrivljena slika U ladici nepotrebne stvari Na radnom stolu bilježnica za zapisivanje pjesama Velika praznina zjapi prazna Jašući na leđima slona i mašući krilima leptira slona ne mogoh odići od tla Krila leptira isuviše su slaba krhka Popucaše stakla naočala od silna napora! Oka dva nalijepljena groteskno na lice Počeh se smijati, prestati nisam mogo "To je od straha" reče vila sna i probudi me

Trudna djevojka luta trgom glavnim tražeći Boga Pas piša po stupu ulična lampe Ljudi sneni hodaju neprobuđeni za onaj život ulicom Tramvaj žuri od stanice do stanice očaj čežnja strah žudnja Mržnja Okretište Silazim prvi da se ne izgubim u gomili jutarnjih frikova Izvodim  pozdrav suncu, kobrin skok glasam se očajem golubova Tragam za nestalom civilizacijom u pljuvački na asfaltu što se grije postupno korak po korak do boli Svršavam nad prometnim kolapsom gušim se u gužvi Agorafobija širokih narodnih masa Poslovi nevažni, glupi; zadaci apsurdni: kvadratura kruga, kružnost kvadrata Buba u uhu Jumbo- plakati: likovnost za zaplakati Kraj...

Crnim slovima piše pas na bijelom papiru pjesmu Pas zamišlja veliku kost, kuju s kojom ju dijeli Prolaze ljudi kraj njegove kućice ali on ih ne pokušava ugristi, ne laje- samo piše Pas se je oslobodio lanca i gospodara Sad je car u pasjem društvu, intelektualac Pas i nije pas, on je čovjek u psećem kostimu Zna govoriti ljudskim jezikom ali rijetko to čini (samo kad polemizira) Pas je sretan što je živ

Velike ptice gumenih vratova čuju glasno grgoljenje vode One piju prašinu žedne bile dugo Predugo pospane spavaju stojeći, nesu velika jaja svijeta Prokljuvale su jednom ljuske (kineske) zidove svijeta krhke obrane krhkih svojih ega Sada stoje nijemo u svojim nastambama i gledaju kroz ograde žičane okićene bodljikavim  vijencima mršave i slabe One čekaju vodu, no vode nema to je samo fatamorgana Ptice će živjeti dugo i bolno Neka im Bog pomogne!

10 minuta do kraja filma 10 minuta do dosade Do sada je bilo dobro, a od sada propast, raspad svih umnih funkcija smrt Pa uskrsnuće u novom jutru mučenje ispočetka opet me tjeraju da radim Ne mogu pisati pjesme do kasnog popodneva Mogu samo željeti neki bolji život, mogu maštati... Mogao bih kad bih smio ali mi ne daju da to činim -ja sam zatvorenik Moje vrijeme za stvaranje je između večeri i nikad Ja sam nitko u svijetu ništa je moja sjena Moja pjesma svira na radiju -to je jedino što postoji Ne postojiš ni ti, koja me voliš ne prepoznaješ se u mojim pokušajima da se ostvarim Postoje samo ljudi i njihove misli

Ipak  nije kraj, u glavi mi još sviraju trube Ti si daleko ili te više nema ali ja još žudim za tobom Tko si, da si se tako ugnijezdila u mojim mislima? Da te iščupati ne mogu ni orlovi čelična kljuna iz moga srca, malenoga skrovišta tvoje biti? U biti sam sretan što te više nema Odlazi već jednom, Tamara, iz pjesme u pjesmu

Klik, klik! Klikćem kemijskom razmišljajući što da napišem Klikćem ponosno svoje pjesme u vjetar Nitko ih ne čuje jer vjetar huči i šumi orkanski u mojoj glavi Ovo bi mogao biti samo neuspio ficlek pjesme, ali neću odustati tako lako (Samo  da pojedem kremšnitu) Klik, klik! Klikeri mi slabo rade Kako ih upregnuti u pisanje pjesme? Ne, neću ih zarobljavati Oslobodite se vijuge napišite  mi nešto lijepo Totalno propala pjesma, prava katastrofa! Kome da se obratim za pomoć, Koga da ubijem za pjesmu? Previše se borim, bolje da pustim (možda) Klik, klik! Kompjuter mi je zaražen virusom integrirani sklopovi mi se pregrijavaju hladnjak je vrisnuo Ja sam vrisnuo svi na ulici su se okrenuli prema meni Koga boga vrištiš?! Molećivi ("Prestani!") i sažaljivi pogledi me okružuju Vrijeme je za odlazak Klik! Ugasi svjetla za sobom

Da mi je rijet rijet o tebi Bila bi lažna, bila bi kriva i pogrešna Rijet bi bila čudna ako ti je kažem Želiš li čuti zvuk te riječi kako zvoni mi u ustima Maštom svojom dočarati želim, pantomimom rijet Tvoje oko vidi riječ ali je čuje u krivo vrijeme sa zakašnjenjem kad već izgovorim drugu misao Ona je riječ druga

Proza moga života tako je dosadna Sve se događa unutra Prozac mog života si ti Ne treba mi ništa drugo da me podigne ni nitko drugi Ne treba mi kuća strave prestrašna si, ja sam prestrašen Svaki put kad te vidim, kad ti vidim ludi sjaj u očima Ne trebaju mi naočale kroz tvoje oči bolje vidim Ne trebaš mi ti- samo tvoja  slika

Dok sjedim naslonjen na ogradu na  busnoj stanici Gledam golubove kako lete i čekam kraj pjesme Ali on  nikako da dođe ona postaje slow food Soul food Što me tako gledaš ti što prolaziš, djevojko, preplašeno? Grizem, da, to je točno ali sitnim ujedima Ližem sladoled zamišljen Baš bi mi dobro došlo još nešto da me rashladi Još mi je koža ljepljiva od znoja Radim rukama i nogama kopam samo da se dokopam tuša Duša mi je prazna Rad ruku čovječjih prava je kazna Prije spavanja tuš i večera Zapis u dnevnik: Sanjao sam Soprane s novim, drukčijim glumicama Paulie je prodavao barbike s likovima triju mafijaških konobarica u krakim suknjama u uskim, kratkim, pripijenim majicama Da napišem svoje mafijaše? Ili parodiju na njih? (Ne znam i baš me briga...) Propuh u busu budi me iz hipnoidnog stanja Baš fino duva , kao ventilator Ulica pjesnika, sjedište firme dislocirano gradilište sad je prošlost (do sutra...) Kakvo me još iznenađenje čeka na tel