KAO PRVI PUT

Pišem pjesmu kao prvi put
živim, dišem, baš kao prvi put
kad počeh disati samostalno
Još uvijek zatvorenih očiju vidim slike
DA, još snivam kao u početku svog života
mirno, staloženo, bez grižnje savjesti

Letim zrakom kao prvi put
Dižem se, padam- slobodno, bez krila
Vrtim u glavi svoju glazbu
Ona ne izlazi van iz nje, intimna je
Vjerujem da će sve biti dobro
bit će svi dobri
Nitko mi neće učiniti istinski nešto nažao
nitko mi ne može ništa
Može li se to nazvati Bogom?
Ne znam- to dokučiti ne mogoh
ni dan, danas

Ja sam čovjek bez smjera, lutam
Lutajući se tražim neznanim putima
Ma valjda ću se naći za života
Čekam telefonski poziv
izravna žnora sa onostranim
Prolazim mi život u čekanju
Psihičko stanje nepromijenjeno
vječito sam maničan
(u depresiju ni prismrdit)

Kad ostvarim svoje želje- bit će prekasno
više neću biti živ, samo zombi
da mi se barem pokrenuti dok sam još živ
Na televiziji reklamiraju kremu za pomlađivanje
Kupit ću par komada
promijenit ću životne stavove,
pomladit ću se u optimista
Prestar sam za svoje godine

DA, znam, nedostajao bih mnogo
da me nema na svijetu
baš kao i svi drugi
Vrijedim jednako, al' premalo se cijenim
Vrijedi li ova pjesma išta?

Imam osjećaj da još nije potpuna
Kojom metaforom il' poredbom da je dovršim?
Zvat ću broj općih informacija
i moliti da mi dovrše pjesmu
Pa oni bi to mogli!

Dok se pitam kako dovršiti pjesmu
(učiniti li to uopće?)
Pitam se kako dovršiti život
Otići ću u anonimnosti u kojoj živim
il' ću postati slavan
i onda se prepustiti umiranju
Rastaliti se i razliti po podu
pokupit će me sa nekoliko poteza spužvom

Je li to sve od mene?
Zar sam tako krhak?!
Da nisam osjećajan ne bih pisao pjesme
Vidite li vi što bih propustio?
Pa valjda ste pročitali koju moju pjesmu..?
Vrijede li išta- što mislite?
Molim vas: pomognite mi da ih objavim
Do dana današnjega nisam ništa objavio

Molio sam Boga da mi pomogne u tome
Ali On me nije čuo
Osjetio sam snažan poriv da prekrižim
ovu strofu i izbacim je iz pjesme
No nek joj bude, nek živi!
Bože, objavi me!