Poezija na putu k Tebi©

Podmaži glasnice vinom malčice zini široko i iz dubine duše -zapjevaj! Primjeri stvaranja novoga doba već su tu Evo gledaj ih, slušaj; divi se Ne razmišljaj previše- glava ti puca od prekomjerne doze mudroslovljenja Ti pazi- Bog te čeka odsad na svakom zavoju i križanju, samo slušaj- i nećeš promašiti tulum "To ja sam" On ti govori Slušaj maleni stvore pun sanja -vrijeme je da ih ostvariš silne, mnogobrojne Vrijeme je realizacije Ptičica... Puf! Evo ih! Ovdje su materijalizirani iz pramaterije stvaranja Pogledaj kako su divni ti darovi Božji; ne ustručavaj se i zagrizi u tortu života Uvijek će je biti Ne boj se! Lončiću kuhaj! Rođendan bit će ti odsad svagdan (bolje čak i od Božića vječnog) Kad dim se raziđe od vatrometa, spoznat ćeš da si svezan s Bogom Neraskidivo zalijepljen za igračku koju zovu život

Prozirni velovi bježe pred prstima čvrstima napetima Događa se nešto duboko u meni Glas anđela zov sirene more plodova rujnih jabuka bujnih zove me k sebi privlači k tebi Prostor između nas ispunjen je samo toplinom a lampa gori i gori u magli i već je noć Plodovi rujni, tako bujni zovu na gozbu Nemrs je svršen Jabuko zlatna, cvijete mirisni Na svoja me njedra snažno pritisni ne puštaj me nikad od sebe ne puštaj me nikad od sebe Šaptat ću ti priče o sebi Dopusti da ti pokažem što mislim o tebi Što spreman za tebe Samo za tebe Dušo, duše noći, plode, daj mi žive vode, ugasi moju žeđ Vani je tama; u nju se ne želim vraćati

Prodor oblačne mase iznad Apenina donosi svježinu u meni. Rimski bog Mars odmara svoje umorne udove u sjeni masline. Prokleti Spartak na Vespi oslobođen, juri Viom Apiom, cestom raspetih duša (kao što je i on bio). U Monzi furije tjeraju svoje kočije, Ben Hur je sada u gledalištu. Podmorje skriva galije u olujama posljednjih plovidaba. O svojoj stvari brine organizacija; u Palermu je pakleno, kad sunce ugrije vapnenac. Azzuri gaze travu u parkovima; udaraju Geju, kotrljaju je velikim stadionom svemirom. Michelangelo još gleda u svod. Leonardo leti redovnom linijom Alitalije. Kod Monte Casina gorim sa svijećom palima, u vosku su moji tragovi; oči se polako gase. Vezuv i Etna su ugasli. Pompeji su okamenjeni mravinjak. Kosi toranj još je moćan. Romeo reče Juliji: "Nemoj se otrovati, ne ovaj put, ne za slavu Cinecitte!" Trčao je livadom kao da gone zli duhovi koje je sanjao: Duce- ali ipak je obješen naglavce.

Smrt smrdi svojim smrtnim dahom dahće mi u lice udišem u sebe plinove raspadanja Smisao s mojih usana otječe Posljednji- dan uzmiče pred noću protječe pred očima mi život Još jednom putuju sjene po mjesečini noseć lijes preda mnom Protkan sjenama drveća zlatan mjesec maše mi: "Prijatelju, odlaziš?" Prosijed starac upiruć se štapom (o moj humak) govori: "Ovdje spava posljednji moćni vitez noćnih mora". I onda se probudiš u danu punom Ljubavi

"Bože, kamo ću s ovolikim bijesom, kamo da ga stavim? Predugo je bio zaključan u sefu, bojim se da ne eksplodira..!" "Donosim danas mir u srcu onima koji ga žele. Danas nosim srce na dlanu punom ožiljaka. Srce oko vrata nosim kao privjesak, težak lanac od punoga srca. Živim za danas, jučer je mrtvo, sutra se još ni rodilo nije..." "A ja sam tužan Tuga se mnome gosti. O, Bože tuge, odvedi od mene izgubljene korake što prate me u magli, u tišini... Cipele moje škripe u tuzi, u žalosti tjeskobnoj plaču nad grobom. Zaglušen plačem je govor nepromjenjive, neumoljive sudbine..." Djeco, danas ste tu, sutra vam valja doć'. U suton krenut polako da stignete suncu na objed. Tamo oko podneva, s kratkim sjenama (vaš domaćin sjene ne trpi) sjesti spokojno oko obilnog stola i pričati drugima koji su došli- priče o sreći što uvijek -ostajete djeca. BORN ALIVE “My God, what should I do with m

Sjećaš li se, liebling , davno..? Volio sam te javno Sad mi ni u snu ne počivaš, mila Mila nekada bila sada samo sjećanje bez snage bez pravog razloga za bivanje ali osjećaj divan je sjećat se sreće Srećem te u oluji sjećanja mračnoj mori bez zvuka Doline sam s tobom stvarao u kraskim surovim vrletima Bježali smo zajedno na konjima pored uspavanih vjetrova A sad si mrtva za mene Usred voćnjaka bez plodova mrtva za me počivaš Kad bih te oživio bi li bila dobila isto ono proljeće na licu kakvim sam te pamtio? Bi li pobila zakon nerazumijevanja?

Piši! Svijeća dok gori, prodire u dušu, njezino svjetlo u tami. Cvrčci se čuju vani kroz otvoreni prozor -čitav zbor... Vjetar tiho šumi kroz lišće. Svijeća je mala. Ima je možda za djelić noći. Dogorjeva polako, vosak se cijedi niz bijelo vitko tijelo. Puni se polako bazen oko stijenja malo, pa sve više... Stvori se tako mjehurić i prsne, iscuri po stolu... Za danas je dosta. Curi i budnost, umor se kapanjem cijedi. Svjetlo svijeće blijedi, nestaje. Dosta... molim sna... Kalendar osvijetljen otkriva sutra Sutra je subota. Kapci ljepljivi padaju preko očiju. Dosta... za snom žeđam. Dovoljno riječi za danas... Ali odvagnut ne možeš pjesmu, Riječ dovoljno izriče ona sama. Ona sama -kada se više ne osjeća sama, već u društvu drugih -da joj prikrate noć. NIGHT POEM Write! While the candle burns, penetrates into soul, its light in darkness. Crickets I hear outside through the opened window - a

U kutovima tvojih očiju su sjene još od prošle mjesečeve mijene tim prodornim očima gledaš u mene kao da sam bog Sporo prolaze sati u tvojoj glavi ali dovoljno brzo misliš na mene, prstom pokazuješ daljine: "Tamo, tamo je moj dom" Kreni (bez mene) kreni vrijeme za mene nema značaja Ja sam more otok tvoga očaja Prstom istim zamišljeno prijeđi tu daljinu prateći ga pogledom Mene pusti, odlazi Mahovina moj je dom MY HOME In the corners of your eyes there are shadows as yet since last lunation with those penetrating eyes you look at me as if I am god Slowly pass hours in your head but quick enough you think of me, distance you point with your finger “There, there is my home” Go (without me) go time has no meaning to me I am a sea an island of your despair With your finger you pass the same range follow it with your look Let go of me Moss is my home