BOJIM SE TIŠINE

bojim se tišine bijelih barki što klize nebom
strah me je otvorenog prostora
jer kad pogledam naglavce
mogao bih pasti u tu prazninu
ako popusti gravitacija
i dolje prijeći u ništa

krovovi zgrada vise duboko u nebo
dimnjaci tvornički isto
crkveni tornjevi otkucavaju sate plavetnilu
nebeske ptice lete naopačke
avioni u lupinzima gore prema zemlji
katapultiraju padobrance

onda stanem na nogama uspravno
bijele tad barke izgledaju
kao snjegovima obučeni
višeslojni planinski vrhunci
sa njih nam se Stvoritelj smiješi

a kad se nebo zasivi
pomislim: tko je smanjio sunce?
više sunce ne grije zemlju
progutala ga je ameba
sunce je oko njeno
što mutnim sjajem svijetli

bojim se tišine
kada se vine u visine
i ostane tako visjeti
bojim se ptica
onako iz vica

bolje je kad zagrmi
oblaci strmi
stušte se na zemlju
zemlja se natopi

zemlja se napila
dugo je dugo pila
dok se nije propila

zemlja sja!