PTSP

Počinjem disati
slobodno pisati
o smrti moje
duše
Ove misli me guše
osjećaji se suše
Suze padaju nevidljive
na pod


Duše Sveti
ti posveti- moju bol
Sa rana sol
ti isperi
suzama stvarnim
brane sruši
Mir
mir, tišinu želim
u duši

Zatvoreni krugovi boli i stida
ruju sve dublje
pod kožu se uvlače
Pucaju niti sjećanja
Zamršuje ih Veliki Nadglednik
sa svojim peračima mozga
Upravljaju mnome iz daljine
Nema
nema nikad
u mom umu- tišine

Žamor glasova u kakofoniji
Nada o životu u harmoniji,
ali kada?
Pitam te, Bože, još jednom
od 25 tisuća puta
Pozornost mi pozornicom luta
bogatom scenom sa snažnom rasvjetom
Reflektori ubrzano trepću
kapci usporeno trepću
stvarajuć dojam usporenja

Ali jedini spor u okolini
sam ja
Ukočen od straha, smrznut
plimama i osekama tjeskobe
izložen napadima zlobe
u sebi tiho jecam
nemoćan da se obranim

Ledeni dani još su na snazi
vječna zima sa svojim paucima
plete finu, bijelu paučinu oko mene
znajući da je neću prekinuti
ukočen od straha
Jutrima se hladnim inje hvata po meni
a na nitima paučine sitni biseri suze nisu
-to je rosa

"O Kayu nesretni
ja sam ovdje s tobom
-Gerda
Ja sam uvijek uz tebe
i bit ću
Ja sam ti proljeće!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

PUTOVATI

JEDNOSTAVNE RIJEČI

HAVE I EVER LET YOU DOWN?