Poezija na putu k Tebi©

Potrošil sem život samo tak trošil sem se i trošil, dok -se nis strošil Grizel sem se i grizel dok se nis pojel Bil sem gutal se kaj su deli pred me na stol, se svoje organe i ude Se sam požrl i krv polokal dok si nisu otišli, i prazen ostal- lokal Boli me buša kak sam se natrpal Bolje da sem jel i pil nek da sem ubijal i drpal Nis ze svojem jedenjem nikemu zlo činil Tak sem pun jel da vrag (sotona) mi se pričinil Mislim da sem da sem v peklu Ljudi su se na ražnju pekli i nikaj (baš nikaj) mi nisu rekli Samo su čkomeli Čkomi, ti vrag jen vraži Od sad idem na dijetu i nikad se više nem jel!! Obećavam...

Generacija je bila izgubljena, nikad nađena Generacija je bila propala, potpunoma Nikom nije bilo stalo do generacije Ona je bila zadnji šuft! Generacija je plakala dugo, bezuspješno Generacijo, ne plači Generacija se osula I po svijetu prosula Još danas joj fragmente tražim U zakucima nekim svijeta Obriši suze generacijo I ne plači više Ja nisam dio tebe, generacijo, Niti ću ikad biti Ne plači za mnom, generacijo -ja sam samo duh; propuh u tvojoj kući, naraštaju moj Nitko neće plakati za mnom kad odem NITKO! Pa nemoj ni ti, generacijo moja Izgubljeniji sam još od tebe Vidim stihove rasute po ulicama našeg grada Mirišem poljane zelene onoga svijeta Jer ovaj svijet je za me premali Pomozi mi, generacijom, da se raširim Kroz podzemnu vodu, potoke i rijeke Sve do mora... ...užasa

Nepojmljivo mi je ne biti u bedu ja sam uvijek u krevetu Tisuću puta pomislih na spavanje ali nikako ne mogu zaspati Žeđah spavati no to mi se događa samo otvorenih očiju Ja sam desperado, zadnji očajnik posljednja stanica do strave Nemoćnik! Bojim se budućnosti bježim od nje kao vrag od tamjana u davnu prošlost (još prije uterusa) Bol je tu, to mi je neshvatljivo i nikad neće proći Olimpijske igre besmisla još traju Ne znam kad će svršiti To je tako daleko (kraj od toga) Žudim za njim Crtam si ga u glavi da prije dođe Kad će više..?! Uzalud sav lijek koji sam gut'o Nije ništa bolje Haj je davna, daleka povijest Molim te -dokrajči me!!

Jedrim na vali EEG-a Sako malo poskočiju visoko v zrak i opadneju v gliblinu Pitam se jel sem zdrav v glave Mozak mi kak ekspres lonec kuva fućka li ga, fućka Iz glave para mi ide van na uva To je neka mućka velikega šefa, Velikega Brata Bojim se da ne ponorim, Mozek mi izlazi iz glave na mala vrata Kuvajuć lako zgorim Od pare (ili dima?) se mi bielo pred očjami Zgledi mi kak da  sam se vužgal To mi se ne bi dogodilo da sam spal Cielu noć sem bil buden Samo sem se po krevetu vrtel Biloo mi je kak v peklu valungi su me prali Molil sem Boga da prestaneju ali oni nisu nikak stali Sad mi je sinulo zakaj nis mogel zaspati -nis si zel večernu dozu svoje lekov!

Paučić za sobom vuče svoju sjenicu hodajuć' po zidu A tiny spider is dragging his tiny shade along the drywall

Tišina, glina, ilovača dogodi se onemu ko se mača laća Glavni su gosti črv i kača Ne znaš ko pije, a ko rundu plaća Carstvo kmice tu živi i vlada Po putu ide kosturov parada Telesa bivša, stara i mlada To je prava pravcata šarada! Putniki putujeju bez glasa Niko ni menje vrieden smrti Kosec kosi sakega klasa Oko njih se kotiju i rujeju krti Pun kofer ljudi a nigde žive duše Bez strava budi!! Samo veter puše po poljane smrti Si su nestali vidim samo meglu   u zemlu su prepali V zmijskem sem leglu  Po krvi mi teče otrov Na dnu sem dna v blatu Ze sakem korakom se više kopnim, se više tonem v zemlu Nema mi spasa! Topim se kak sneg na ožujskem suncu... *** Budim se v postele, v švicu...

Požutieli list na obale jarka -nasukani brod Yellowed leaf on the shore of  creek -sunk vessel

Mi hodamo, mi ne stojimo uvijek u žurbi, uvijek u pokretu Ubijamo se u pojam moderni smo kamikaze (pravi božanski vjetar !) Jurimo kao superbrzi vlakovi puni putnika, puni misli o smrti Pravimo scenarije subjektivnih suicida Zastoj u mislima! Eksplozija u mozgu! Razlijevanje osjećaja po utrobi! Utroba mi gori ognjem paklenim oči mi se rastaču i plaču grimiznim suzama Moje ruke neće sebe (obojiti crvenom bojom) neće mene kao produžetak sebe Moje ruke imaju svoju volju One kontroliraju mene Ja nemam njih one imaju mene Ja sam tvorevina svojih ruku ja sam njihov klon! Varaju nas od trenutka rođenja da mi smo ti koji živimo Ne! Ruke žive kroz nas Kakav je to život biti ginjol ruku unutar sebe? Igram se sam sa sobom Mučim se u noćnim i dnevnim morama Ja sam napisao taj scenarij moj glas ječi do zadnjeg reda amfiteatra Sam sam na sceni Otuđen kao zadnji stranac Zastranio... Straniji sam od zadnjeg stranca, sebi stran sam Oko mene je neprobojan oblak ...

Tragam za istinum po nekemi zakutki Ja sem istraživač paranormalne pojavi Ti si jedna koja odgovara tem opisu Bil sem emocionalno nezrel Sad sem zdrav premenil sem se Nemrem nastaviti z ovum tiradum ak me ne razmiš Jel me razmiš kad pripovedam po domaće? (Ipak, ti si z grada...) Razmiš..?! Dobro, idemo dalje Više nis onaj stari štreberski tip, sad sem propalica Skroz sem prepal u potrage za tobum (porušil sem se) Ni ne slutiš kolko mi je slabo jedva stojim na nogami A vidim -ni ti ne zglediš dobro kak nekad Ostarela si, dušica draga, baš kak i ja Mieramo v tišine potijo zaperamo vrata za sobum i otajamo z ovega svieta Kiša pada za nami u blatu ostajivaju tragi Po njemi budu našli naše zemalske ostatke Premenil sem se ali ne na bolje...

Zatvori oči, malena, dušo, ljubavi Sitno dijete ljubavi od dvadeset i nešto Dar si od Boga za me tridesetogodišnjaka Zamisli savršeno mjesto za nas oboje, raznobojan svijet k'o iz lucidnih snova Sve se stvari samo za nas ostvaruju Uzgajam u plasteniku cvijeće koje ti poklanjam svaki put kad se sretnemo Želim da ono bude posebno posebno poput tebe Svaka kitica je drugačija svakoj ti si inspiracija! Ti si moja žila kucavica malena, dušo, ljubavi Na tebi si mjerim bilo Srce mi vozi dvjesto kilometara na sat Malo se bojim da ne izletim sa  sa autoceste života Ti si moje sidro, ti čuvaš me da me struje ne odnesu iz sigurne luke na otvoreno more, ocean zbiljnosti Ti si tako malešna da te čuvam u kutijici sa zlatnim prstenom od ljubavi Zlato moje, pozlati svojim dodirom i mene Ne dam te nikome: samo moja si i nikoga drugoga Moje privatno i posve osobno vlasništvo! Malena malena moja

Vičem (u sebi plačem) Pred očima mi ljudi izrezani hladnim oružjem Kosama kosci mašu i padaju glave Uzdišem teško od težine u želucu Pokušavam spasiti sve te silne ljude NE uspijeva mi, ne polazi mi za rukom Zašto se to događa?! Jesam li ja to (jedini) preosjetljiv? Ili se trebam buniti i protestirati? Tako nije pravo ni pravedno! Zašto moramo umrijeti? Ja želim živjeti (pa makar zauvijek!) Riječi su mi prekratke da dosegnu beskraj (Možda bih trebao pisati na njemačkom?) Kucaju mi na vrata osuđenici na smrt Pokušavam ih pustiti u kuću da se sakriju od smrti No ne mogu- vrata su zaključana ključ sam negdje zametnuo Gledam jadnike kako ih sustiže usud, a ne mogu ništa! Zašto pohode baš mene ti ljudi?! Ja sam samo smrtnik Ali ja sam i iscjelitelj, bioenergetičar tjeram smrt od bolesnih ljudi Ja sam lažac! (Običan šarlatan...)

U dubini moje duše sam sam Bolesno sam sam u sebi Nikoga na vidiku miljama daleko Pustinja, prava Sahara unutar mene Tebe nema; ti si izvan mene Bila si vidljiva, potm prozirna Sad si nevidljiva oku mom Gdje je tvoja kuća, tvoj dom? Tražio sam te po svijetu širokom dokle god sam mog'o doseć okom dalekozorom Teleskopom sam te tražio, zvijezdo udaljena Ali nebo je bilo mutno od oblaka Glava mi je mutna od crnih misli Mračan mi je duha obzor! Zamračen mi svaki prozor doma mog- kiberniram Duša mi je umrla još jučer Ja sam hodajući mrtvac Hodam u  krug po svojoj sobi Sa mnom nema komunikacije -zaboravio sam govoriti Znao sam pametno zboriti Sad sam emocionalno zaostao Vrijeme je da si iskopam grob mirno legnem u nj i zaboravim da smo živjeli...

Danas, jučer, sutra- ništa to nije važno Ti si samo moja, volim te super-snažno! Kilometri nas dijele- nema veze Nemam s tobom osjećaj obaveze Naša je ljubav slobodna Na srcu mi rana ubodna Utisnula si mi u nj pečat Piše mi na srcu tvoje ime Mogu se nositi sa time Hvala ti na ovoj opuštenoj ljubavi Nitko nikoga ne veže niti ti mene, nit' ja tebe U ljubavi ovisnoj srce mi se steže i to jako boli Dobivam infarkt! Al' ne, ti me puštaš: da živim, da dišem punim plućima (do posljednje alveole) Moje misli su gole one se Bogu mole da ostanem zauvijek s tobom Materijaliziraj se u mojoj blizini Krilati ljudi mi smo na visini Progovori ljudima o meni, zini Pohvali me kak' sam dobar k'o što i ja hvalim stalno tebe Nije mi više hladno zimi više me u mozgu ne zebe Ti si moje ognjište Napokon ću ugrijati promrzle udove! MODERN LOVE Today, yesterday, tomorrow- it doesn't matter at all You are mine only, I love you super-strongly! Kil...

Sad sem stari, stari deda i niko me više ne gleda Niko za moje priče ne mari stare su to, bezvriedne stvari Došel sem na kraj puta, steze kaj jedva čeka da se zruta- niko tud više ne prelazil! Osvetilo mi se kaj u mladosti nis na svoje zdravje pazil: sad sem betežen kaj stari pes Pil sem jako loša vina... Živela nam domovina! Žice u mozgu su mi se pomešale, dobim amneziju kaj od šale Držim se kak da me trese struja, tumor od gluposti u glave mi buja... Već mi je trideset let!!

Njegove staklaste oči piju tamu, muče ga sjećanja na vlastitu mamu Bavi se mislima na animir-damu Svirucka za život staru kramu (škart od narodne glazbe) On je sakupljač uludo potrošenog vremena Živi u gradu podno Sljemena Prosuo je sjemena i sjemena ali ništa nije oplodio Jednu je čak uhodio i pod okno joj dohodio da bi joj đitru svirao Ali ona je bila društveno dobro i nije za njega preveć marila Piše nezgrapnu poeziju umišlja si da je Ujević Tin U kosu si utrljava briljantin da bi ličio na Elvisa Još ima nekih sličnosti: labilne je, krhke ličnosti manično - depresivne osobnosti ograničene radne sposobnosti Njegovo ime nije poznato, po značaju je mali mravac neodadaizam mu umjetnički pravac Po visini je također mrav K tome se i krivo drži (nije prav) On je kreatura voštana figura Kroz život se teškom mukom probija Teško se muči- jedva dura Od životne borbe masnice dobija Njegove staklaste oči piju tamu...

U planinama živi div, nije mrtav- već je živ Sluša orijaš gramofonske ploče Vinili preskaču , no to njemu ne smeta On uživa- u iskrivljenoj glazbi U moru živi kit, nije gladan već je sit Najeo se riba i planktona Tu je kitica (tu je i ona) Bez smisla se kraj kita stisla U dolini potoka Konšćice živim ja Nije samo jedan ja, nego dva Borimo se nas dvojica u dvoboju na računalu, u kompjuterskoj igrici On protiv mene i ja protiv njega Nijedan ne pobjeđuje Ja me prosljeđuje Bogu na sud Nisam normalan- posve sam lud! Zato nepokretno sjedim, iz fotelje se ne dižem Pokušavam zaspati, u mislima ovce strižem Besciljno meditiram sve dok se subjektivno -ne rasformiram!!

Zidovi su me okružili, stiješnjen sam Puca me klaustrofobija Dizalo koje me je vozilo prema vrhu svijeta stalo je Ne bojim se pada (lako za pad) -bojim se udarca: smrvit će me Strugat će me sa asfalta skupljat će me lopatom Otvorenih vrata lifta i koraknuh u prazninu Čudo! Ne padam... Visim u zraku dvadeset tisuća milja iznad tla kao Superman Mogu lebdjeti, mogu letjeti u svim smjerovima To je ZANOS! Zanos je znanost o ubijanju vremena kreativnim radom- pisanjem poezije Tipkovnica mi se udubljuje pod prstima Na zaslonu se materijaliziraju slova, pisač ih lije na djevičanski bijel papir Razdjevičavam taj papir Sa papira kanuše tri kaplje krvi Više nije čist, sad je ukaljan mojom subverzivnom aktivnošću Osjećam se i sam prljavo -porodio sam krvavim porodom pjesmu Bijah zanesen, sad sam odnesen plimnim valom petnaest metara visine Utopio sam se u moru krvi k'o i mnogi prije, a čini mi se i mnogi poslije mene dokle god je ljudskog roda...

Prostor je to u životu uvijek ispunjen sjetom Dragih ljudi i vlastitih želja sjećamo se s pijetetom Nemamo više nikakvih stremljenja potpuno smo se prepustili struji Na svome unutrašnjem ekranu vrtim za sjećanjem sjećanje U glavi mi sjede arbitri to je pravo vijećanje izmeđ raznih dijelova podijeljenog mene Što će biti, što li će odlučiti? Hoće li me još dugo mučiti? Zašto me mrcvare (ovi moji drugi ja )? San o sreći zacijelo  je  utopija! U njemu  sam se utopija , od njeg sav sam pjan Nemam nikakav osjećaj za stvarnost proziran sam duh nemam nimalo smisla za tvarnost Ja ne postojim- to me ti, čitatelju, sanjaš Zaspao si čitajući- dosadne pjesme!

Još sam samo dečec u duše Moje piesme zato niš ne vrediju Moji neprijateli ni malo me ne štediju Ja još uviek sam isti, piesnik isti Poligamisti, elitisti, hodači po pisti zaprav mi niš nemreju Oni saki put premreju kad napišem piesmu Piesme su moje oružje ž nemi se borim, bijem bitke Piesme su mi dobro naoštrene, britke Sakega ko me napadne ja bum ž njemi piknul i prepiknul Neprijatel saki mi bu skviknul kak pajcek na kolina Moje piesme su moje orudelje moreju poslužiti i kak teški kamen kada se kiseli zelje One su kak auto voziju me čez sviet do drugih ljudi kaj ih voliju čuti Taj auto goriva ne išče Ja pak posla ne iščem samo se po iže stiščem Trbuv mi je puna sala a u glave sam prava budala Druge ljudi ne kužim spiku Draga, imam te u piku!