Poezija na putu k Tebi©

Pod ovim naslovom se skriva otvoreno pismo, otvorena rana Zatvorena usta, zatvorena  vrata Nijemi govore, govornici šute Napravio sam nešto ružno- ubio sam Čeka me smrtna kazna Molim vas poštedite me- nisam mislio ubiti Dogodilo se, omaklo mi se Gurnuo sam te u dubinu, draga moja Možeš li mi oprostiti? U tvojim posmrtnim ostacima još titra tihi glas života Zoveš me, ali ja se ne odazivam Stid me je odsjekle mi se glasnice odsjekle noge, presjekao dotok krvi u mozak Ne mislim, ne osjećam ne osjećam te više Ne volim te više... Sanjam te tihim snom, snivam da si sa mnom U budućnosti živim boljoj, dalekoj Skriven, skutren u rupi crnoj nekoj Ovdje sam siguran! Nema ni mojih ni tvojih i i Montecchi i Capuletti su mrtvi Samo nas dvoje smo živi Tako sam predvidljiv u svom pesimizmu u crnom cinizmu Tvoju karizmu predviđam i prije no što sam te upoznao Pa kad ćeš već jednom doći da te upoznam- i odbacim

Tiha topla krv, mlaka voda i malo hrabrosti s osjećajem dužnosti; prošlost je opet živa nisi ti, nisi,  kriva! Milijuni žeđaju te. Nema te- nikada! Patuljak čuči na rubu šume vilenjaci spavaju svoj san Vukovi zavijaju, plaše mrak na stazama kojima kroče Tu si ti, skutrena u šipražju Bojiš se poput kakve djevojčice zalutala kad je pala noć Nalazim te telepatijom pružam ti upaljenu svijeću telekinezom Pazi da se ne ugasi! Pogreška za pogreškom, nižem nit po nit Patuljaka i šarlatana već sam napit, sit Gađamo se cvijećem, ružama Priglupi, zadavljeni, ugušeni tren po tren u prometnim gužvama Tražimo se, gubimo se, sneni Trnove vadim iz prstiju iglom prahom bijelim Nit' te sanjam, nit' ti se veselim Prepreke životne u trku preskačem spotaknem se pa padnem Da spasim Rim kao bijela guska gačem Tek što se načnem- već sam si pojeden Život mi je kosac, lukav i prepreden Uvijek  me zariba- i kazni tobom

Crn otrov, mrtvački pokrov Krov svijeta, lijepa teta San snova, lova do krova Do kraja sve zagađujem, sve baš sve megalomanski, kleptomanski apokliptično, eliptično apolitično, simpatično Dijelim bogatstva koja imam, a nemam ništa Plaču slonovi za mrtvim bratom Razmetni sinovi traže izgubljenog Oca i Svetu Mater Materijalizam, cinizam, artizam partizan dominacija, aristokracija, demon-kracija To je kao mikro i makrokozmos I sve ono između te dvije krajnosti Putujem da zaboravim da se otkravim, da prizdravim Zašto?! Jer je kasno, prekasno prekrasno časno dično masno Plati pa putuj Zavrni rundu; obuci bundu... Završi već jednom s tim očajem!

Zaboravio sam kako je to živjeti već predugo trunem pokušavam se oteti zaboravu no nitko me se više ne sjeća Nisam više konstruktivan ni kreativan Već sam dugo nitko i ništa ali barem još sanjam o sreći Zlo zlim snuje; mrak po tračnicama putuje Žižak svijeće trepće u daljini Orao suri stražari na visini Sustav je suviše kompliciran da bi ga prokužili naivci Množim se u noćima Koristim se super-moćima za uništenje svijeta Katus mi u tegli cvjeta Alfa beta gama delta Još uvijek broje mi stihove nebrojene Borim se nemoćan protiv neubrojive sudbine Brodovi mi se nasukavaju na uvijek iste pličine Pogledaj me iz blizine Možda me shvatiš, A možda ipak ne?

Umor... Materijala zamor, crni mramor Upala mi je u oko gramatička greška i oslijepila me trenutačno Bljesak genijalnosti moje oslijepit će još troje bedaka što čitaju ovu pjesmu ovu uhvati se za bovu more je ovdje prilično duboko a pjesma duboka i umna šumna (štoviše) Bruji kao motorna pila i reže duboko. "Timbeeer!" No exit! Knosos nam je svakodnevna zbilja gubimo se iz dana u dan, iz dana u dan iz dana u noć- u bezdan Izlaz! Svijetli crveno natpis na engleskom ali iza dovratka je samo mrak neprobojan Predstava još traje svjetlo je upereno ka pozornici U gledalištu je samo jedan gledatelj No, je li to čovjek? To je nakaza, nečovjek (monstrum?) On ne gleda što se događa na bini Njegove mutne oči ne registriraju svjetlost U njima se rađa samo mrak To sam ja!

Sanjam da sam pjesnik pišem dnevnik bez događaja Samo osjećaji lebde među recima pustoš na bijelim stranicama Bijela linija na sredini ceste vodi me kroz hipnotički trans: daleko Ratnik sam bez oružja ratar bez motike i pluga pjesnik bez pjesme sanjar bez snova Samo kruta stvarnost ispriječi se odjednom ispred mene u koju udaram nezaštićen brzinom od sto dvadeset na sat Brzina automobil nesavladiva krivina Smrt sije tijela po cesti Zdrobljeni lim Gospođo, plačete li za kim? Koga je odnio vihor? Neumoran sam radnik, patnik, zreo za ludnicu (birdwatcher ugleda pticu) Usporena snimka: krv kaplje kap po kap muza mi je ubojica!

Danas sam malko malčice lud danas sam s one strane Danas ne postoje ograde nema distance Sve je blizu, svi su ovdje svi smo braća i sestre Danas je tulum, glazba je glasna malčice preglasna, ali nema veze -nikome ne smeta Dobro sam, dobro; ne pitaj više jako sam dobro Pusti me da šutim, šuti i ti pjevajmo zajedno šutnju Ne potiskujem osjećaje ne sakrivam misli- samo šutim Dobro si ti, vidim: govoriš i previše Šuti već jednom, molim te Budi bez glasa- takvu te volim Svijet je dobro! Da je barem neka pjesma da me raspjeva da si barem živa, a ne da na groblju raspada ti se leš Da je danas srijeda, a ne nedjelja da je Bog moj prijatelj želim Spavam, a budan sam trčim, a plačem, urličem a sjedim, tresem se, a ležim Sanjam, a ne spavam Budim se iz košmara- u košmar!

Kako izmjeriti duljinu pameti? Kako odvagnuti srce? Ljudi s ravnalima i mjerkama za mozak cirkuliraju u mojoj blizini Kockasti ljudi, mičite se od mene Ja sam neizmjeriv (kao i svi) izvažite si radije talente Crni mrak, sanjam mrak svjetlo ne postoji Malo se smijem; često sam tužan osmjeh mi loše stoji Plakat ne mogu, od humora padam s nogu Sav sam potišten Ništa ne radim,  ni s kim se ne družim život mi je uništen Nije mi dobro (u prosjeku) ni koliko mi pod noktima crno Autoceste, automobili, benzinske pumpe, jurnjava Šleperi sreće; sreća me neće -ubit ću se Od grada do grada vozim terete poznate i nepoznate Pišem na odmorištu uz autocestu Sanjam topli dom, vani je ciča kabina topla, zagrijana... Kad će svršiti ovaj život da prestanem voziti- konačno!

Prostor prosto guta daljinu ona je samo zrak, ona je dodirljiva kako letimo put zvijezda Zvuk automobila u noći zamire Noćobdija piše pjesme, sanači sanjaju u svojim krevetima Cvrčci cvrče u tami Srce mi ne kuca... Samo trenutak! Pritajilo se da ne pokvari trenutak Događa mi se katkad da noću ne mogu zaspati Pišem tada bez smisla, smao da buda nešto napisano To mi je utjeha za život bez događaja, to mi je kruh za dušu Kada zaspim jednog dana ostat će za mnom putokazi izgubljenima Curi... curi mi istječe mi um iz vijuga kraji mi se vrijeme na ovoj planeti Kaplje mi polako, nečujno: život iz žila Pogriješio sam... zaletio sam se jurnuo sam... Sad više ne mogu stati no i ne želim se više zaustaviti Ne daju mi... ne daju mi da odem Sirena svira, elektrode rade Nadoknađuju mi gubitak krvlju tuđinaca                             ...

(Ton, kamera, akcija!) Uoči velikog blagdana, rođendana našeg predragog diktatora skupili smo se  mi pjesnici svi odreda imenom Branimir Fabek Svi redom alkoholičari, drogeraši, propalice ukratko: prosječan puk Skupili se mi eto tako da odamo počast bivšem predsjedniku Šašavije i simbolično darujemo sadašnjega jednom poemom za prvi rođendan na vlasti Novi vladar narodu je uglavnom nepoznat zove se Branimir Fabek (Pauza za čaj) A-ha da, zaboravili smo spomenuti: svečani mimohod kroz grad održat će se danas Građani se izvolijevaju nacrtati duž rute prolaska Branimirove limuzine                          ... Zdravo, zdravo, vrli puče Svi (ali svi!) mlado i staro, muško i žensko i primorci i kontinentalci (a i gorani) imaju jako slične glave, prigodnu facu za našeg predsjedavajućeg države -svi imaju lice Branimira ...

Skupa igračka- to sam ja Kad me naviješ, vrijeđam ti sve po spisku Zašto si me kupila? Zar ne misliš da je vrijeme da me se otarasiš? Ne misliš da je dosta mojih ispada (iz tračnica)? Ne stojim na tvojoj stanici, čekaš me uzalud Dobro, 'ko je tu lud? Ti ili ja? Ja. Uvijek ja! Nadaj mi se (Nikad) Nemam (Ništa) Ne postojim (Nigdje) Ja sam tvoja mašta koja proizvodi svašta (što valja i ne valja) I ove brodove što tonu kao Titanik Ja sam njihov ledeni brijeg Zašto putuješ njima?! I ti ćeš potonuti Iz ove zavrzlame se nećeš izvući vješto sročenim riječima Govornice, šuti! Slušaj! Vani grmi i lijeva, Nema ti druge nego na kišu Kad se probudim ujutro paranoičan: sav sam svoj To sam ja, samo ja- jedini ja! Od tog ne mogu pobjeći (ma koliko to pokušavao) Ne može mi to uspjeti ma koliko noću spavao uvijek se jednako umoran probudim Ja sam onaj koga nema Sanjaju ga drugi prestrašeni ljudi oni se tješe "činjenicom" da im ne može biti gore Sanjao sam...

Nepobjedivo sanjam o miru dok vani bjesni rat Stišavam ga, čepeći uši prstima Nema ga više Ti lijepo neopisivo sanjaš sa mnom Naše dijete mira raste, odgajamo ga u duhu dobrote i tolerancije prema svim sanjačima ovog svijeta Sanjamo svi, cijeli svijet sanja lijepo neopisivo sanja o miru, dok vani bijesni nasilje Na televizijama ovog svijeta prikazuju ljepotu I samo ljepotu Lijepo neopisivo se budim budeći se usnivam Lijepo neopisivo jutro lijep neopisiv dan lijepa neopisiva noć Ovaj put bez sna- da bi se vidjele zvijezde Lijepo neopisivo; toliko neopisivo da ne stane u ovu pjesmu Lijepo neopisivo ne stane u ovu glavu Lijepo neopisivo opisano tek neartikuliranim glasovima lijepo neopisivo... s tobom... s nama Lijepo neopisivo sa savršenim androidom                                Što li sanja on? Dolly bezbroj pu...

Jednostavne riječi što sam ti ih rekao jednom dok smo još bili skupa tako su te se dojmile da si otišla od mene Ti si kao ruža i tri tužna puža podno ruža Divlja ruža ruke pruža i sve je duža i duža... Nema muža, nema doma; ima cijev od kroma Ima dugu pušku Ima čarobnu njušku, preveliku naušnicu stavlja na ušku Ona je u mojoj  glavi, ona je na mojoj koži (mali sitni neugodni mravi) Od nje bježim, pokušavam se sakriti Ako ne uspijem- zemljom će me pokriti pogrebnici Nikada neće objaviti ovu pjesmu (bar dok sam živ ne!) Nikada neću ostvariti, tebe, moja ljubavi ti moja jedina ljubavi Uzdisat ću za tobom uzalud Uzalud ću sanjati susret s tobom u lucidnim snovima Tebe nema, niti će te ikada biti Pojela te je noć! Nekog je lako pročitati Vjeruješ li meni? Čitaš li me lako? Ili te varam svojim pogledom?

Zemlja mojih djedova i moja zemlja mrvi mi se među prstima Prsti su mi dugi predugi sežu do rastaljene Zemljine jezgre Povezan sam s planetom: ona je moja majka i dom Svaki otkucaj srca njen osjećam Drhtim s njom od hladnoće u hladnim krajevima Plivam u noj i njenim vodama (mada plivati ne znam) Ja sam njen krvotok, topao sam joj oko srca hodam s njom oko Sunca Ja sam Zemlja i Zemlja je ja Ona je moja pjesma, ova moja jedina pjesma Jedan mali stih Ne bih za nju dao tisuće i tisuće njih Ti si  moja Zemlja, njezin mali dio sve što sam sanjao i ikada htio Ja sam... Ti si... Mi smo... Ona je... Sloboda da sanjam, prostor po kojem se krećem Radost trenutka; od kutka do kutka Od pola do pola Ja sam pola, ti si pola Sa šakom  sreće i zrnom boli Kada sam sam- to ne boli Jer me voliš i ona me voli Mi smo jedan svemir

Sanjam da sam (uvijek?) sretan; sanjam Nikako da se probudim i evo prođe život u sanjanju Kucam na vrata- vrata nisu vrata Ona su samo narisana na debelom betonskom zidu Odlazim (ja ne odlazim!) polako otječem u kanalizaciju Plešem, lagano plešem sam Pravim pauzu- ona je preduga! Duga je k'o život sam... Plešem tiho-bez glasa, bez muzike Krećem se kroz zrak, siječem prostor preciznim pokretima To je pravi tai-chi Ne sjećam se kako sam počeo plesati Ne želim nikada stati Ja sam perpetuum mobile Krećem se, svijet stoji To se zapravo ja (a ne Zemlja) okrećem oko sebe i Sunca Pišem riječi bez smisla, samo pišem -da se umirim, suviše sam nemiran u sebi Ne pomažu mi ni antipsihotici da se smirim Mahnitam (ali) bez razloga Plešem, pišem pišem, plešem Po papiru s kemijskom u ruci plešem i ostavljam tragove Hijeroglifi su goli dim- ovo je još nerazumljivije Ovo samo ja znam pročitati...

Riječi zamiru u tišini                           tiho                           tiho                           tiše Najtiše kaplju suze mislili smo da smo u pravu al' smo u krivu uvijek kada mislimo da smo u pravu Umiru svi, neumitno samo ne znaju kad to počinje Ne znaju ni kraj- on je u nedolasku Nismo došli na mjesto sastanka sa tobom, živote moj, djevojko bajna Tako si tužna Na tvom licu vidim godišnja doba Na dlanu nosiš prah- stavi me u urnu Rasipam ti se, vjetar me nosi Strepim nad svojom srećom, nad svojom sudbom Jesam li stvaran ili tlapnja nekog neznanog bića, njegov um? Postojim li? ...

Tri ljeta prođoše od moje prve ljubavi Grad je pun tamnih silueta Noći kaplju tiho, mekane i tople Nadimlju se prsa od dubokog disanja, sjedim i pišem: tražim smisao bajke Meditiram; promišljam pod maskom, odljepljujem je s lica -otkrivaju se mišići i gola kost Reci, jel to istina da patuljci siju sjemenke pameti, samo se treba sagnuti i pokupiti je s poda? Ne znam je li ovo samo test ili prava stvar u kostima harlekina Šećem gradom, ne radim ništa to nije za mene, ne zanima me Kada pišem ne radi zapravo To je nerad, ali ne i dokolica Svjetlo je blijedo i kafiću prigušeno, pridavljeno Pijan teturam kući Zamro sam; kucam, zatrpali su me Spavam zimski san u svom brlogu Hipnotiziran sam- ti si bacila trans Izbacila si me iz aviona, bez padobrana Možda preživim: i to se događa, zar ne? Ako budeš letjela nisko...

Drhtim tako snažno, nepomirljivo S tobom je sve u redu, ti si tamo vani Nema te Curim kao pijesak u pješčanom satu rastvaram se polako, ali neumitno Blijedim, moje boje su sive Samo malo! Zašto si ti tamo vani?! Nisi ti ništa bolja od mene -zašto si onda tamo vani? Smrznut će te ledenim dahom i pohraniti u zamrzivaču za bolje dane- za mene samo za mene Ali ne- ja to samo zamišljam tako Ti i ne postojiš; samo ove sjene hodaju po hodnicima gore-dolje To je moje jedina stvarnost Uzdišem za tobom, ali te nema Samo ove sjene... Samo ova sunca iznad mene dok ležim u krevetu isijavaju x-zrake Izvanzemaljci me pregledavaju Tko sam im sličan, kažu- po svemu! Po mislima čak                               *** Pobjeda je tu! Opet vodimo u ovoj tekmi Naši, naši! A tko su naši? Nema nas, naši su u ofsajdu- prelaze u drugu dimenz...

Nikada nisam bio svoj, samo tuđi                                            svačiji                                         društven Moje misli su bile nedodirljive Jeo sam sam, spavao po rupama nezačepljenim Ja sam lutka u rukama trbuhozborca hipnotizera manipulatora Moji dani su pusti, noći pune tebe podneva oblačna, bez sjevera Ne razumijem zašto, ali nema te Moji snovi su veći od ljudi oni ih halapljivo trpaju  u svoja ogromna usta i žderu U davna vremena bili su sitni i neznatni; bezopasni Ali rastom ljudskih želja oni se počeše debljati dok ne postaše tis...

U glavama su lomovi; Degasove balerine plešu tiho pretiho Suptilni dodir umjetnosti i olakšanje Ali tek privremeno: lomovi su stalni Šteta je sve veća, nepopravljiva Sjedni kraj mene; slušaj me! Da malo popričamo o tome Pogledaj kako miriše lovor Slomljen sam

Između nas je mrak; blaga topla tišina Šećer se topi u šalici čaja dok ga miješam Gledam kako vani pod svjetlom uličnih svjetiljki snijeg pada neumorno, vječno Ratovi bjesne u daljini; ja te volim, ne dopuštam im da se približe Bijelim krilima te zakriljujem Čuvam te od zla nepokolebljivo, ustrajno, sigurno Htio bih da ovaj život duže traje volio bih da si ovdje zauvijek, ne puštam da odeš Nikada..!

Zaboravljajući da sam ovdje zamišljam tople krajeve Ne trebaš mi više ni ti nitko mi ne treba Provodim dane u krevetu Sanjam duboko, tako duboko neizmjerivo Glazba  se čuje iz davnine glas galeba iz daljine Dan svijetli tako sjajno Gledam se sa strane i odozgo Nisam ovdje, tamo sam svugdje sam (osim ovdje) Ne slušam intuiciju, prkosim joj mada znam da se neću dobro provesti čineći to Ljudi koji me okružuju su samo sjene Sunce je daleko iza oblaka u drugoj galaksiji Hladno je, gusti dim me obavija Gorim sav: u vrućici pišem pjesme Ne stati, ne prestati pisati to je zabranjeno Ne, nikad        nikad        nikad        nikad Odnekud izranjaš ti iz tame nosiš svijeću, tražiš me kažeš dugo Ja sam izgubljen u kartonskoj kutiji, u ladici bez ključa Pusti me van Izgaram...

Jedan je manje suvišan na ovom svijetu prokletom Svira limena glazba, sprovod mili niz blatnjavi put Kiša sitna, dosadna, sipi i kvasi zemlju Ljudi ubrzavaju i produžavaju korak da se što prije sklone od kiše u mrtvačnici Nikome nije stalo do pokojnika svi su ovdje samo da bili viđeni Takav je svijet Živio je predugo hraneći se svojom boli nikad nije bio gladan Sad će se njime gostiti mikroorganizmi i crvi Sprovod stiže na groblje, kiša prestaje traže rupu u zemlji u koju će ga baciti Lijes pada s treskom u raku Svećenik požuruje sa svojim govorom Misle ljudi: "Samo da ova parada već jednom svrši!" Kadli naglo se budeći, odižem poklopac, gledam ih staklenim očima Žene vrište, muškarci se snebivaju Što je svijete prokleti?! Nećeš me se tako lako riješiti! Ne daj Bože da taj čovjek budem- ja! 

Gledam vas, drugovi, što se ponapiste Tko će vas nositi kući? Bili ste sjajni; slavni i bogati nitko vam ravan nije bio Dug je put od slave do dna vi ga prođoste unatraške gledajući u retrovizore vaših glatkih vozila Vrhunska aerodinamika u padu na leđa Vjerujem vam sve, samo pričajte i pričajte, i ja sam pijan Hoće li vas itko drugi čuti..?